Car Konstantin - paganin ili Hrišćanin?

 Car Konstantin - paganin ili Hrišćanin?

Pocetkom IV veka u Aleksandriji doslo je do sukoba izmedju episkopa Aleksandra i svestenika Arija, u pocetku oko dosta nejasnih teoloskih pitanja. Car Konstatin im je tada napisao pismo koje ovde prenosimo, puno brige za jedinstvo Crkve i mir među Hišćanima, iako sam nije želeo da se meša u teološka pitanja. Pročitajte i uverite se da li je on bio smerni i duboko verujući Hrišćanin koji se za Crkvu Hristovu "oblivao suzama" ili "paganin" kako ga neki opisuju.

 

"Pobednik, Konstantin Veliki, Avgust - Aleksandru i Ariju,

Znam da je sadašnjoj raspravi bio početak kada si ti, Aleksandre, poželeo čuti i znati od svojih sveštenika kako svaki pojedinačno misli o određenim mestima iz Zakona, ili jednostavnije rečeno, kada si izneo na videlo praznu stranu pitanja, te si onda ti, Arije, potegao nešto takvo o čemu u prvom trenu nije trebalo ni misliti, ili je trebalo ćutati, i ako si o tome razmišljao. Eto šta je dalo povoda da se podelite, da se prekine zajednica, te da se tako sveti narod, koji se podelio na dvoje, dovede u neslogu. I tako: neka svaki od vas iskreno oprosti jedan drugome, i neka usvoji ono na šta vas savetuje onaj koji je sluga, kao što ste i vi. A šta je to zapravo? Zar ne bi trebalo upitati i u prošlim vremenima, pa i odgovarati na pitanja, jer ovakva pitanja, kao neizazvana, potegnuta su tek onako, iz sklonosti za prepiranjem, i da se vreme zameni besposlicom. Ali mi treba da budemo trezveni, a nikako da sa ovakvim stvarima tako lakoumno izlazimo pred svet, niti da govorimo prostom narodu o onome o čemu najpre nismo dobro porazmislili. Jer ko može onako dobro znati i kako treba protumačiti smisao tako velikih i teških pitanja? I tako: kada se raspravlja o nečemu ovakvom, mislim, potrebno je da se uzdržavamo od mnogo reči, kako ne bi doveli narod bilo do toga da huli Boga, bilo do toga da učini raskol, a svemu tome nije teško dati povoda.

Zbog toga, oprostite jedan drugome, i neka se time izgladi i nesmotreno pitanje i nepromišljen odgovor, jer ono što je vama dalo povoda da se prepirete, nije glavna nauka u zakonu, i vi ne unosite neku novu jeres u svoj običaj po kome slavite Gospoda i neka vaše misli imaju jedno obličje. Kada se vi prepirete jedan sa drugim o predmetima koji su male važnosti i veoma nepoznati, onda ne treba da se povodi tako veliko mnoštvo naroda Božijeg po vašim razdvojenim mislima, i ne samo da ne treba, nego je to i protiv zakona. A da vam za to navedem neki primer, reći ću; Znajte, da i sami filosofi žive u zajednici jer se drže jedne nauke, a ako se ponekad i podele u mislima o nekom posebnom predmetu, zadržavaju jedni prema drugima uzajamna osećanja jer spadaju u jednu istu grupu ljudi. A kada je tako, nije li pravičnije da mi, koji smo određeni da služimo Bogu, obavljamo tu službu u jednomisliju? Da li će biti umesno da zbog vaše ništavne i neznatne prepirke ustane brat na brata, i ako se skup časnih ljudi podeli zbog nejednakog mišljenja? Hoće li biti lepo, ako mi damo povoda tome, ako bi se prepirali jedan sa drugim oko mnogo toga, a bez čega možemo živeti? Prepirati se za reči, to je delo prostih, i više dolikuje deci nego pameti svetih i mudrih ljudi.

Uklonimo se, dakle, od puta da zapadnemo u đavolja iskušenja. Bog, naš Spasitelj, izlio je na svakoga od nas jedno isto videlo. Dozvolite mi, dakle, koji sam sluga Preblagoga, da pod Njegovim promislom dovedem do kraja ono za čim revnujem, i da bih vas, narod Njegov, doveo u opštu zajednicu pomoću dozivanja, mira i blagih saveta. Ako je kod vas jedna vera, kao što rekoh, i ako podjednako razumete svoju veru, i ako zapovest zakona svojim delovima priteže dušu da je poptuno jednako raspoložena, to onda misao, koja vas je potakla da se prepirete ni zbog čega, ukoliko ne zadire u suštinu cele vere, ne treba da stvara podelu, cepanje i raspravu među vama u bilo kakvom mogućem obliku. Ovo ne govorim zbog toga, da mi je namera da vas primoram da se složite oko tog pitanja, ako mogu da ga tako nazovem, jer i ako bi ostalo tako da se vaše misli ne podudaraju oko nekog predmeta koji nije važan, opet zbog toga može ostati nepovređeno dostojanstvo našeg sabora, i može ostati neokrnjena vaša zajednica. Pa kao što mi ne tražimo od svakoga jedno, tako ni vi ne idite pravcem jedne iste misli, te tako, što se tiče razmišljanja o božanstvenom stvaranju, neka vi ostanete pri jednoj veri, pri jednom razumevanju, pri jednom zavetu Preblagoga, a za malovažna pitanja, o kojima jedan misli jedno a drugi drugo, želim da to nesaglasno mišljenje ostane u vama i da se čuva kao tajna. Neka uzvišenost vaše zajednice ostane kao što je bila, pa tako i vaša vera u Istinu i poštovanje prema Bogu, i zakonitom načinu kako se Bog proslavlja.

Vratite se u uzajamnu zajednicu i ljubav, raširite svoje ruke i pokažite otvorena naručja narodu, da izgledate kao da se očistili svoje duše, i da ste ponovo postali drugovi, jer je prijateljstvo često mnogo prijatnije posle prekinute svađe. Dakle, pomirite se, vratite mi spokojne dane i mirne noći. Ne učinite li mi po volji, onda mi ne ostaje ništa drugo, nego da uzdišem, da se oblivam suzama i da svoj vek provodim u nespokojstvu, jer dok se god ljudi Božji, a mislim na sluge kao što sam i sam, dele i razdvajaju zbog nepravičnog i štetnog prepiranja, mogu li ja biti spokojan u svojim mislima? A da bi ste poznali koliko je velika moja žalost, čujte: ne tako davno obretoh se u Nikomidiji, i odjednom se u meni pojavi misao da pođem na istok. Žurio sam da što pre stignem, i činilo mi se da sam već među vama, ali do mene dođe vest o tome šta se desilo među vama, i odmah izgubim volju i odustanem od nameravanog puta, kako ne bih sebe doveo u nepriliku da svojim očima gledam ono šta ni moje uši ne mogu da slušaju. Otvorite mi, dakle, vrata vašeg jednomislija, pa da dođem na istok, jer ste ta vrata zatvorili svojim prepiranjem. Učinite mi da vas vidim što pre i da se obradujem zajedno sa narodom, a posle da po dužnosti uznesem Preblagom zahvalne reči što se održa jedno mišljenje i sloboda..."


Ukratko - zajednica je važnija od prepirke, lično mišljenje se može zadržati i ostati u ljubavi, a naročito ne treba deliti narod oko nevažnih pitanja. Nesmotreno pitanje je podjednako opasno kao i nepromišljen odgovor, umesto toga važno je praštanje. Prepirati se oko reči, to je delo nezrelih. Najvađniji su zajednica i ljubav, a "prijateljstvo je često mnogo prijatnije posle prekinute svađe". Veoma mudri i hrišćanski saveti kojima bi se mogao ponositi svaki od nas.

Možete li zamisliti jednog Hrišćanina koji pokazuje ovoliku brigu za Crkvu i ponizno moli svoju braću da se pomire i očuvaju jedinstvo Crkve kako menja Božije zakone?

 

Za dalje proučavanje:

Prva Istorija Crkve (IV vek) - Jevsevije Kesarijski
D.M Canright "Da li je papa promenio subotu?"

Dan Gospodnji - nedelja u prva četiri veka

Subota i nedelja u ranom Hrišćanstvu
Šta je bilo prvo - Crkva ili Novi Zavet?
Sola Scriptura
Apostolski Sabor - Dela 15
Razgovor sa Trifunom (2. vek)

Dr. Bacchiocchi - greške u knjizi "Velika borba"