Jevsevije Kesarijski - Istorija Crkve

 Jevsevije Kesarijski - Istorija Crkve

Eusebije Cezarejski (Pamfil) je najznacajniji crkveni istoricar. Rodjen je u Cezareji Palestinskoj (Primorskoj) oko 265 godine, gde je i stekao vrsno helensko i hrišcansko obrazovanje. Za episkopa Cezareje biva izabran negde posle Milanskog edikta 313. godine. Radio je na obogacenju znamenite Cezarejske biblioteke koju je osnovao još Origen, i iz koje je crpeo gradju za svoja apologetska i istorijska dela. Bio je blizak caru Konstantinu, cemu je doprinosila njegova ucenost i diplomatska sposobnost

Pored nekoliko izuzetno vrednih i znacajnih dela, kao što je ‘Hronika’, ‘Evandjeljska priprema’ i ‘Evandjeljsko dokazivanje’, Eusebije je napisao i ‘Istoriju Crkve’ u deset knjige. Ovo delo tretira prva tri stoleca razvoja hrišcanstva (do 424 godine – do Konstantinove pobede nad Likinijem). Ne treba ocekivati da Eusebije u svojoj ‘Istoriji’ daje kompletnu istoriju pojave i širenja hrišcanstva, no ona ima izuzetan znacaj po bogastvu fakata i dokumenata iz prve ruke, koje je on sakupio i složio u jednu zbirku.

Preveo sa ruskog: Slobodan Prodic

1 2 [3] 4

KNJIGA TRECA

1. glava

Po kojim predelima sveta su propovedali Hristovi apostoli

(Neron, 67. godina)

To behu dogadaji u Judeji. Sveti apostoli i ucenici Spasitelja našeg razidoše se po citavom svetu. Toma, kako kazuje predanje, po žrebu otide u Partiju 1 , Andrej u Skitiju 2 , Jovan u Aziju 3 , u Edesu gde je živeo i gde je skoncao. Petar, kako vidimo, blagovestio je Jevrejima rasejanim po Pontu, Galatiji, Vitiniji, Kapadokiji i Aziji. Pred kraj života otišao je u Rim, gde je bio raspet, glave okrenute na dole, tražeci da kazna bude izvršena na taj nacin 4 . Treba li govoriti o Pavlu koji je Hristovu veru blagovestio od Jerusalima do Ilirika, i koji je postradao u Rimu, tokom Neronove vladavine. U potpunosti tako kazuje i Origen 5 , u trecem tomu njegovog tumacenja knjige Postanja.

1. O tome kazuje i Kliment, u devetoj knjizi pomenutog dela.

2. Partija se granicila sa nekadašnjom Persijom, a Skitija je u staro vreme oznacavala onaj prostor izmedu Crnog i Kaspijskog mora.

3. Misli se na Malu Aziju.

4. Govori se da je apostol po svojoj smernosti odredio sebi takvu smrt, držeci da nije dostojan da strada na nacin kojim je stradao Spasitelj.

5. Origen (oko 182-254. godišta) - filosof i bogoslov, autor mnoštva biblijsko-kritickih, egzegetskih, dogmatskih, apologetskih i poucnih dela, a takode i propovedi i pisama. Osnovnim dogmatskim radovima Origena smatraju se „Pro-tiv Celsa" (u osam knjiga) i „O nacelima", gde je snažno izražen apologetski karakter. U osnovna dela Origena iz biblistike i egzegeze potrebno je pome-nuti tumacenje na knjigu Postanja, Pesmu nad Pesmama, na Jovanovo i Lukino jevandelje, poslanicu Rimljanima. Origenova dela se nalaze u PGr . XI - XVII . Jevsevije Pamfil mu posvecuje VI knjigu svoje Istorije.

Origenovo ucenje ušlo je u osnove mnogih bogoslovskih sistema, kako pravo-slavnih tako i jeretickih. Osobito Origenu stavljaju u krivicu cestu apelaciju jeretika Arija prema njegovim delima i autoritetu. Arijevo usmeravanje prema Origenu bilo je, po napomeni uvaženog naucnika, „ne u tom smislu da je Arije usvojio misli tog ucitelja, vec pre u tome što je Arije zloupotrebio mnoge Origenove izraze" (ep. Jovan, „Istorija Vaseljenskih Sabora", Novocerkask, 1893, str. 4 /na ruskom/). Origenovo bogoslovlje osudeno je kao jeres na Petom Vaseljenskom Saboru (553. godine), po inicijativi imperatora Justinijana, kada je analizirao njegovo ucenje i zatim uputio poslanicu Mini, patrijarhu Konsta-ntinopolja. U toj poslanici izloženo je deset anatematizama. Zakljucna tacka glasi: „Anatema i Origenu, prozvanome Adamant, koji je izložio to necasno i prestupno ucenje, kao i svakome ko prihvati te misli, ili ih štiti ili na neki nacin radi na tome da se one ponove..." (pom. delo, str. 279). Kako Oci na Petom Vaseljenskom Saboru nisu ustanovili osobena pravila, mi na anatemu Origena nailazimo u prvom pravilu Šestog Vaseljenskog Sabora, u kome se ponavlja odluka sa Petog Sabora: „Teodora Mopsuestijskog, Nestorijevog ucitelja, i Origena, i Didima, i Evagrija, koji su obnovili jelinske basne, i prelazak i ponovno radanje tela i duše, ucenje koje je protivno veri u vaskrsenje mrtvih... saborno smo predali prokletstvu i odbacili". Kako se može videti, Origenovo ime se nalazi medu imenima ostalih jeretika.

Origenovo tumacenje knjige Postanja: PGr . XII

2. glava

Ko je bio prvi starešina crkve u Rimu

Posle mucenicke smrti Petra i Pavla, za prvog episkopa Rima, po žrebu, postavljen je Lin. O njemu kazuje Pavle, šaljuci mu pozdrave na kraju poslanice Timoteju iz Rima (pogl. 2. Tim. 4, 21) 1 .

1. Lin - episkop Rima (67-79. godina).

3.   Glava

O poslanicama apostola

Petrova poslanica, koja se naziva i prva, priznaje se kao istinita i njome se koriste u svojim delima mnogi od drevnih svetitelja. Druga poslanica (Petrova), ne navodi se, kako smo culi, medu knjigama Novoga Zaveta, ali je mnogi smatraju kao korisnu i napominju da se cuva sa drugim rukopisima. „Dela", „Jevandelje", „Propoved" i „Otkrivenje" (Apokalipsis), nazvani njegovim (Petrovim) imenom, potpuno, koliko znam, nisu uvršteni u dela katolicke (Crkve), niti se njima koriste drevni niti savremeni crkveni pisci. Dalje, govoreci o prejemstvenosti episkopa, uzgred cu pomenuti ko je od tadašnjih crkvenih pisaca koristio osporavane knjige, šta se kazuje u tim spisima o kanonskim knjigama, tj. onim koje su priznate. Iz dela nazvanih Petrovim imenom, ja priznajem ono što je prihvaceno i od drevnih svetitelja. Cetrnaest Pavlovih poslanica, poznate su i pripadaju, bez sumnje, upravo njemu. Takode je potrebno znati i to da neki izuzimaju Poslanicu Jevrejima, pozivajuci se na Rimsku crkvu, koja smatra da ona nije Pavlova. Pavlova „Dela" ne smatram kao njegova. Sam apostol, zakljucujuci pozdravima Poslanicu Rimljanima, pominje i Jermu, koji je, kako kazuju, autor knjige „Pastir" 1 .

Potrebno je znati i to da ga neki osporavaju, zbog cega ova knjiga i nije uvrštena medu opšteprihvacene. Drugi je cene kao neophodnu, osobito za ljude koji se tek upoznaju sa istinama vere. Tu knjigu, kako znamo, citaju svenarodno u hramovima, i meni je poznato da i neki od drevnih pisaca rado koriste ovo delo. Mislim da je ovo dovoljno o spisima koji su priznati ili nepriznati od svih.

1 Arhiep. Filaret u delu „Istorijsko ucenje o ocima Crkve" piše: „Origen priznaje da je Jerma onaj koga je pozdravio apostol Pavle u Poslanici Rimlja-nima (16,14). Jevsevije i Jeronim takvo mišljenje smatraju za drevno predanje... Vreme upokojenja svetog Jerme još uvek nije tacno utvrdeno, ali je najve-rovatnije rec o 100. godini" (pom. delo, 1. tom. str. 31 /na ruskom/). Takode po-stoji i drugacije mšpljenje o vremenu kada nastaje „Pastir": „Prema naj-starijim, pouzdanim podatcima, to delo je napžsao brat episkopa Pija (oko 140-155. godina), pocetkom cetrdesetih godina drugog veka..." (Bolotov, „Lekcije iz istorije drevne Crkve" II tom, Petrograd, 1910, str. 350 /na ruskom/). Ruski prevod „Pastira" - „Spomenici hrišcanske pismenosti (književnosti)", Mos-kva, 1866.

1. To ime (Pastir) dobila je otuda što se u njoj, izmedu ostalog, kazuje, kako se javio andeo u vidu pastira, pa je kazivao Jermi neka pravila za život i neke pouke.

4. glava

O prvim naslednicima apostola

Pavle, propovedajuci neznabošcima, osnivao je crkve pocev od Jerusalima i njegove okoline pa sve do Ilirika. To se može videti kako iz njegovih reci, a takode i iz onoga što kazuje Luka u Delima apostolskim. I Petar govori u kojim je oblastima on poucavao one iz obrezanja, predajuci im novozavetnu rec. Iz Poslanica koje u priznate (o kojima smo kazivali), jasno je da on piše Jevandelje za one koji su u rasejanju po Galatiji, Pontu, Kapadokiji, Aziji i Vitiniji (pogl. 1. Petr. 1, 1). Koliko i ko je od tih ljudi postao revnitelj vere i postao pastir novoosnovanih crkvi, teško je reci. Moguce je samo nabrojati one o kojim kazuje Pavle. Uz njega je bilo mnoštvo satrudnika i, kako on kazuje, saboraca od kojih je vecina udostojena neprekidnog spomena pošto Pavle, u više navrata, svedoci o njima u svojim Poslanicama. I Luka u Delima apostolskim poimenice kazuje o najpoznatijim.

Izmedu ostalih pominju da je Timoteju, po žrebu, prvome odredeno da bude episkop crkve u Efesu, a Titu su poverene crkve u Korintu 1 . Luka, rodom iz Antiohije a lekar po obrazovanju, mahom je bio uz Pavla mada ima je u kontaktu i sa drugim apostolima. Od njih se on (Luka) ucio da leci i duše ljudi, o cemu svedoce dve njegove bogonadahnute knjige: Jevandelje, koje je sastavio, po njegovom svedocenju, „kao što nam predadoše oni koji su od pocetka bili ocevidci i sluge Logosa" (Lk. 1, 2). Njima, po recima samog Luke, on je sledio od samog pocetka knjige i u Delima apostolskim, koja je sastavio kao ocevidac. Govore da je Pavle mislio upravo na Lukino Jevandelje kada govori o nekakvom svom Jevandelju (pogl. Rim. 14, 24; 2. Tim. 2, 8). Od ostalih saputnika Pavla tu je i Kriskent 2 , koji je, prema sopstvenom svedocenju, upucen u Galiju, a Lin koji je pomenut u Drugoj poslanicu Timoteju kao onaj koji je zajedno sa Pavlom u Rimu, prvi je posle Petra dobio episkopstvo u Rimskoj crkvi (o tome smo vec govorili). Kliment, sabrat i sapodvižnik Pavla, po njegovom svedocenju, bio je treci episkop Rima 3 . Luka je takode saopštio u Delima da je clan Areopaga - Dionisije, koji je prvi poverovao Pavlovim recima o Hristu izgovorenim u Atini, bio i prvi episkop Atinske crkve 4.  Jedan drugi Dionisije bio je starešina Korintskih crkvi 5 . Nastavljajuci dalje govoricemo i o prejemstvu apostolskom, a sada predimo na sledece dogadaje.

1. Apostol Timotej - apostol iz Sedamdesetorice, saputnik i ucenik apostola Pavla. 65. godine rukopoložen je od strane apostola Pavla za episkola u Efesu. 80. godine stradava mucenickom smrcu nakon toga što je ustao protiv neznabožackih praznika u Efesu. Stradao je kamenovanjem.

Apostol Tit - apostol iz Sedamdesetorice. Rodom je iz znamenite neznabožacke porodice sa Krita. Krstio ga je apostol Pavle; rukopoložen za episkopa Krita. Njemu apostol Pavle upucuje jednu od svojih Poslanica (oko 65. godine). Umro je 94. godine.

2. Jedan od Sedamdesetorice. Apostol Pavle šalje ga u Galatiju (pogl. 2. Tim. 4, 10). Po mišljenju niza naucnika, svedocanstva o njegovoj propovedi u Južnoj Galiji (Vjenu) veoma su sumljiva (pogl. V. V. Bolotov, pom. delo, 2. tom, str. 284-285). Apostol Kriskent mucenicki je postradao u vreme imperatora Trajana.

Pogl. 2. Tim. 4, 10 - gde stoji da je Kriskent poslat u Galatiju, a Teodorit kaže da je apostol pod Galatijom mislio na Galiju, jer i jedno i drugo ime tice se one oblasti koja se kasnije zvala Galo - Grecija.

3. Sveštenomucenik Kliment, episkop Rima (91-100. godina) - apostol iz Sedamdesetorice. Roden je u neznabožackoj porodici; veri u Hrista privucen je propovedanjem apostola Petra. Zajedno sa njima stradao je u Filipima (oko 53. go-dine). Njega, kako to tvrde Jevsevije, Origen, Epifanije i Jeronim, apostol Pavle naziva jednim od svojih satrudnika cija su imena zapisana u Knjizi Života (Fil. 4,3). Vecina savremenih naucnika smatra da je ipak rec o nekom Klimentu iz Filipa, koji je bio na celu tamošnje zajednice.

4. Pogl. Dela ap. 17, 34. O Dionisiju Areopagitu svedocanstva gotovo i da nisu sacuvana. On je u hrišcanstvo obracen od strane apostola Pavla, i zna se da je bio prvi episkop Atine. Tamo je pretrpeo mucenicku smrt. Sacuvana su mnoga Dela sa njegovim imenom (npr. „O nebeskoj jerarhiji"), ali po mišljenju vecine naucnika ta dela nisu nastala od autora koji je živeo u I veku, te se zbog toga njihov autor u savremenoj literaturu naziva Pseudo-Dionisije, koji je najverovatnije pisao mnogo kasnije, verovatno u V veku.

5. Pod imenom Areopag treba razumeti više sudsko nadleštvo u Atini.

Nije poznato o kome je rec. O Dionisiju, episkopu Korinta vec smo govorili u Drugoj knjizi Crkvene Istorije.

5. glava

Kako je prošao Jerusalim posle Hrista

Prode pola godine od punih trinaest godina Neronove vladavine, kada je sva država zavisila od Galbe i Otona, kada se pojavi Vespazijan koji se proslavio u Judejskom ratu i koji u Judeji beše objavljen za cara pošto je tako želela vojska 1 . On je hitro otišao u Rim, a rat je prepustio svom sinu Titu.

Posle vaznesenja Spasitelja našeg, Jevreji se osmeliše da ustanu na Njega i zapoceše da smišljaju zla protiv apostola Hristovih: prvo su kamenovali Stefana, zatim obezglaviše Jakova, sina Zevedeja, brata Jovanovog i, na kraju, kako smo vec rekli, ubiše i Jakova koji je prvi po vaznesenju Gospodnjem izabran za episkopa u Jerusalimu. Jevreji su zaista na hiljade nacina atakovali i na živote ostalih apostola, te su zbog toga apostoli, izgnani sa Judejske zemlje, krenuli uz pomoc Hristovu, na propoved medu sve narode, jer im je On rekao: „Idite, naucite sve narode u ime moje" (pogl. Mt. 28, 19-20). Oni koji su pripadali crkvi u Jerusalimu, povinujuci se otkrivenju koje im je dato pred progon, otišli su iz Jerusalima i naseliše se u Pereji, u gradu Pela 2 . Uopšte, svi sveti napustiše prestonicu Judeje i svu Judejsku zemlju. Sud Božji stigao je Jevreje jer veliko beše njihovo bezakonje pred Hristom i Njegovim apostolima, i zbrisan beše sa zemlje citav rod necastivaca. Kakvo veliko zlo snade tada taj narod! Koliko mladica u najboljim godinama, zajedno sa ženama i decom, poginu od maca, gladi ili umre nekakvom drugom smrcu! Koliko gradova u Judeji beše pod opsadom! A citav rat, i ono što je tome prethodilo, beše nagovešteno prorockim recima (pogl. Dan. 9, 27). Koga to interesuje, može procitati u Josifovoj „Istoriji". Neophodno je pomenuti njegovo kazivanje o tome kako je na praznik Pashe u  Jerusalimu  bilo  veliko   mnoštvo  ljudi,   i  da je  kao  u  tamnici stradavalo oko tri miliona ljudi, a trebalo je da bude tako po sudu Božijem jer u te dane (Pashe) Jevreji predadoše stradanju Isusa Hrista. Precutacu ubijene i poginule, ali se smatram obaveznim da govorim o stradanju od gladi, da bi citaoci mog dela mogli saznati da Gospod ne trpi bezakonja cinjena nad Hristom, Sinom Božjim.

1. Posle smrti Nerona, vlast u Rimskoj imperiji zauzeo je namesnik Galba (9. jun 68 - 15. januar 69. godine). Imperator Galba ubijen je po naredbi Kvestora Otona, koji zatim sebe proglašava za imperatora (15. januar - 25. april 69. godine). Protiv Otona ubrzo istupiše pergamski legioni pod komandom legata Vitelija, koji je zatim proglašen za imperatora. Oton tada izvršava samoubistvo. Vitelije biva ubijen 20. decembra 70. godine od strane Vespazijanovih vojnika, koga su oni (vojnici legija u Siriji i Judeji) 69. godine proglasili za imperatora. Vespazijan je rodonacelnik Flavijevaca, i upravljao je do 79. godine.

2. Epifanije u svojoj knjizi ( De ponderibus et mensuris ) svedoci da su stanovnici Jerusalima, koji su verovali u Hrista, razumeli od andela da he Jerusalim opsesti neprijateljska vojska, pa su se preselili u Pelu, gde su ostali dok Adrijan nije postao car, koji je zatim iznova ustrojio Jerusalim i dao mu je ime Jelije, pa onda pozva natrag iseljene.

6. Glava

O Gladi koja je zadesila Judeje

Uzmite V knjigu Josifove „Istorije", i tamo cete procitati o tragediji iz tog vremena: „Za imucne je i ostajanje u gradu bilo isto tako pogubno kao i begstvo, jer pod izgovorom da hoce da pobegne mnogi je zbog imetka bio smaknut. A sa gladu raslo je i besnilo ustanika i obe muke postajale su svaki dan sve groznije. Beh nigde javno nije bilo žita, zbog toga su provaljivali u kuce i pretraživali ih. Kada bi zatim nešto našli, zlostavljali su ukucane što su slagali, a ako ne bi našli, stavljali su domace na muke što su tako dobro sakrili. Da li je ko imao zalihe namernica ili ne, ocenjivali su po telesnom stanju nesrecnika. Jer ako je neko izgledao još dobro uhranjen, pretpostavljalo se da ima skrivene namernice, a izmršavele su puštali jer su držali da je suvišno ubijati one koji he ionako uskoro umreti od gladi. Mnogi koji su bili bogatiji davali su sve svoje imanje za jednu mericu pšenice, a siromašniji za mericu jecma, pa su se zatim zatvarali u najskrivenije uglove kuca i neki su u svojoj velikoj gladi jeli žito nesamleveno, a neki su ga pekli, vec prema tome kako im je nevolja i strah dozvoljavao. A više se nije postavljao sto, nego se još sirovo jelo vadilo iz vatre i požudno gutalo..." 1

Zatim Josif kazuje sledece: „Sa sprecavanjem izlaska, Judejcima je bila odsecena svaka nada na spasenje, i glad koja je postajala sve teža pustošila je i kuce i porodice u narodu. Krovovi su bili prepuni iznemoglih žena i dece, ulice pune mrtvih staraca. Decaci i mladici natekli, kao sablasti klatili su se po trgovima i rušili se onde gde bi ih uhvatila poslednja muka. Da sahranjuju svoje bliske nisu više mogli iznemogli, a oni koji su još bili pri snazi, nisu se usudivali zbog množine mrtvih i zbog neizvesnosti o sebi samima. Mnogi su pomrli na onima koje su hteli pokopati, a mnogi su se odvlacili na groblja pre nego što ih sustigne smrt. Nije bilo ni suza ni kuknjave u toj nesreci. Glad je umrtvila svaki ocehaj . Suvih ociju i široko otvorenih usta buljili su oni koji su lagano umirali u one koji su se pre njih upokojili. Duboki muk vladao je u celom gradu kao stravicna noc smrti. No još strašniji od toga bili su razbojnici koji su upadali u kuce kao maroderi, pljackali su mrtve, skidali im pokrove i odlazili sa smehom, ili su vrhove svojih maceva isprobavali na pokojnicima, a probadali su cesto i one koji su se bili skljokali, ali su još živeli da bi ispitali oštrinu gvožda, dok su druge, koji su ih molili za ubod smilovanja, prepuštali gladi, puni obesne poruge. Svi koji su umirali, ukoceno su gledali na hram gde su ostavljali ustanike na životu. U pocetku su se oni brinuli da se pokopavanja vrše iz državne blagajne, jer nisu mogli podnositi smrad, ali kasnije, kada je bilo isuviše mnogo leševa, mnogo jednostavnije je bilo da ih bacaju sa zidova u provalije. A Tit, kada je bio obilazio i video provalije pune mrtvaca i duboke lokve krvave vode koja je oticala iz leševa što su se raspadali, uzdišuci podiže svoje ruke i prizva Boga za svedoka da on nije kriv za to..." 2 .

Zatim postoji ovakva napomena: „Ne mogu da precutim šta mi moj osec aj govori: mislim da nisu Rimljani u najskorije vreme bili uništili zlocinacki ološ, onda bi grad zemlja progutala ili bi ga potop poplavio ili kao Sodomu munje spalile. Jer se u njemu nalazilo mnogo bezbožnije pokolenje od onoga na koje su došle ove kazne. Zaista ludilo tih zlikovaca bacilo je u propast sav narod". 3

U VI knjizi istoga dela Josif piše: „A bezbroj je bilo u gradu onih koji su od gladi umirali, i pri tom su se odigravali užasni prizori... Otvorenih usta, muceni gladu, upadali su na vrata i, pošto se nisu znali pomoci, u ocajanju ulazili ulazili po dva ili tri puta u jednom satu u istu kucu. Nevolja im je gurala svašta pod zube, stvari koje ni najnecistije životinje ne bi mogle da uzmu za hranu, oni su sakupljali i nisu se ustrucavali da jedu. Na kraju su spali na pojaseve i cipele, pa su ih žvakali kao i kožu koju su svlacili sa štitova. Mnogima su ostatci korova služili za hranu, a mesna vlakna koja su nekada sabirali, prodavana su - najmanja mera - za cetiri aticke drahme... Neka žena izmedu stanovnika preko Jordana, po imenu Marija, od oca Eleazara, iz sela Bethezuba, što znaci kuca isopa 4 , koja se po rodu i bogatstvu isticala, bila je sa ostalom množinom dobegla u Jerusalim i preživljavala opsadu. Gotovo sav njezin imetak, koji je bila dopremila iz Pereje u grad, tirani su oteli, a ostatak dragocenosti i namirnice koje je umela da nabavi, opljackaše njeni pratioci koji su svakodnevno upadali. Veliko ogorcenje zbog toga ovlada ženom, pa je cesto grdnjom i proklinjanjem razbojnike izazivala protiv sebe. A kada je nije niko ubio niti iz srdžbe niti iz samilosti, i premorila se u traženju hrane za druge, ne gledajuci na to da se vec ništa nije moglo naci, obuze je glad u svoj njenoj utrobi i celoj unutrašnjosti do srži, a još više nego glad raspali se gnev u njoj, pa joj ogorcenje i nužda medusobno dadoše savet da se ogreši protiv prirode, i uzevši dete, a imala je sincica koji je još sisao, rece: Jadno stvorenje, u ratu, gladi i buni za koga da te cuvam? Kod Rimljana je ropstvo ako ostanemo živi od njih, a pre ropstva vec je glad, a ustanici su još strašniji od ovoga dvoga. Hajde, budi meni hrana, ustanicima duh osvete, a živima strašna prica kojom he se iscrpsti velike patnje Judejaca. Dok je to govorila, ubije sina i zatim ga ispece i polovinu pojede, a ostatak uvije i sacuva. Vrlo brzo stigoše ustanici, pa cim osetiše miris užasnog pecenja zapretiše joj da he je odmah ubiti ako ne pokaže šta je pripremila za jelo. A ona govoreci da je sacuvala i za njih lepi komad, otkrije ostatke svoga deteta. Užas i zaprepašcenje spopade razbojnike i pri tome pogledu stajali su kao ukovani... O tome užasu munjevitom brzinom raširi se glas po celom gradu, i svaki se grozio kada je stvar sebio predstavljao kao da ju je sam izvršio..."5.

1. Josif Flavije, „Judejski rat" V , 10, 2.

2. Op. cit. V, 12, 3, 4.

3. Or. cit. V , 13, 6.

4. Isop je jedna vrsta rastinja, kao naš bosiljak, kojim se vrpšo obred cišcenja

5. Josif Flavije, „Judejski rat", VI, 3, 3.

7. Glava

O tome šta je Hristos predskazivao

 

Tako su platili Jevreji sa svoje bešcašce ucinjeno nad Pomazanikom Božjim. Potrebno je njima navesti nelažljive reci Spasitelja našeg, u kojima je sve to bilo predskazano: „A teško trudnicama i doiljama u te dane. Nego se molite Bogu da ne bude bežanje vaše u zimu ni u subotu. Jer he tada biti nevolja velika kakva nije bila od postanka sveta do sa-da, niti he biti" (Mt. 24, 19-21). Navodeci broj poginulih, Josif Flavije kazuje da je od gladi stradalo oko milion ljudi 1 , te kaže: „... od ostalih zatvorenika, one koji su bili stariji od sedamnaest godina, pošalje Tito u rudnike u Egipat, no vecinu pokloni provincijama gde je trebalo da poginu na pozornicama ili od maca ili od divljih zveri. Ono što je bilo ispod sedamnaest godina, prodano je..." 2 . Samo je tih poslednjih bilo oko devetnaest hiljada. To je bilo druge godine vladavine imperatora Vespazijana, saglasno sa proroštvom Gospoda našeg Isusa Hrista. Sveti Jevandelisti pišu da je On zaplakao kada je govorio o Jerusalimu: „Jer he biti nevolja velika na zemlji, i gnev na narodu ovome. I pašce od oštrice maca i bice odvedeni u ropstvo po svim naro-dima; i Jerusalim he gaziti neznabošci dok se ne ispune vremena neznabožaca" (Lk. 21, 23-24), i još: „A kada vidite da je vojska opkolila Jerusalim, onda znajte da se približilo opustošenje njegovo" (Lk. 21, 20). Poredeci te reci Spasitelja sa istorijom o kojoj kazuje Josif, kako da se ne zadivimo Božanstvenom, uistinu nadrazumnom proroštvu Spasitelja? Da li je potrebno još govoriti o tome šta se desilo sa citavim narodom posle Spasiteljevog stradanja? Potrebno je reci i o tome kako se projavilo covekoljublje Božije, odlagajuci citavih cetrdeset godina posle prestupa Jevreja, njihovu pogibelj. U te godine behu još živi mnogi apostoli i ucenici, i sam Jakov, brat Gospodnji. Jerusalim je bio mesto gde su živeli. Gospod im je poslao zadivljujuca znamenja onoga šta se ima uskoro dogoditi.

1. Broj je potpuno neverovatan, cak ako se prihvati u obzir i broj onih koji su došli u Jerusalim zbog Pashe. Tacit („Istorija" V , 13) smatra da je u vreme opsade u gradu bilo oko 600.000 ljudi.

2. Josif Flavije, „Judejski rat", VI , 9, 2.

8. glava

Kakva su bila ta predskazanja (znamenja)

Uzmite VI knjigu Josifove „Istorije", i tamo cete procitati: „Tako su narod, vredan sažaljenja, lagale varalice koje su se predstavljale kao da ih je Bog poslao, dok na jasne predznake koji su naveštavali buduce pu-stošenje nisu obracali pažnju, niti im verovali, niti su ih slušali, kao da su bili opijeni i nisu imali ni oci ni razum. Prave opomene Bo-žije kao, na primer, kada je nad gradom stajala zvezda koja je licila na mac, kao i kometa koja je stajala na nebu celu godinu, zatim, upravo pred ustanak i izbijanje prvih ratnih pokreta, kada je narod bio sakupljen za praznik beskvasnih hlebova, osmoga dana meseca ksantika1, oko devetoga casa noci, obasjala je veliki žrtvenik i hram takva svetlost da je iz-gledalo kao da je dan, i to je trajalo skoro pola sata. Neveštima je to izgledalo kao dobar predznak, a znalci Svetog Pisma2 odmah su to pro-tumacili onako kako se to posle i potvrdilo. I za vreme istoga pra-znika, krava, koju je vodio prvosveštenik radi žrtvovanja, usred hrama otelila je jagnje, a istocna vrata unutarnjeg predvorja, koja su bila oblo-žena bakrom i vrlo teška, tako da su ih dvadesetorica ljudi s mukom zatvarala, i još imala gvoždem okovanu prevornicu i zasun, koji se stavljao duboko u prag što je bio nacinjen od jednog kamenog bloka, na-jedared su se sama otvorila oko pola noci. Hramovni stražari to hitno javiše svom zapovedniku koji je odmah odjurio i jedva uspeo da ih za-tvori. I to je, opet, neznalicama izgledalo kao vrlo dobar znak, držali su da im Bog otvara vrata svih dobara, dok poznavaoci Pisma pro-tumaciše iz toga da prestaje sigurnost hrama, i da he se vrata otvoriti na dar neprijateljima, jer je bilo jasno da se radi o znaku pustošenja. Posle praznika, ne mnogo dana kasnije, 21. dana meseca artemisija5 ukaza se neka božanska prikaza, jedva verovatna. Mislim da he izgledati kao basna ono što cu da ispricam, da nisu pricali oni koji su gledali i da nisu posle toga došle nesrece koje obicno nastupaju posle tih znakova. Pre zalaska suncevog, naime, ukazaše se u vazduhu nad celom okolinom bojna kola i naoružani bojni redovi kako jure kroz oblake i opkoljavaju gradove. A na praznik koji se zove Pedesetnica, kada su sveštenici ušli u unutarnje dvorištve, kako im je dužnost zbog bogosluženja, najpre zacuše, kako rekoše, buku i šum, a zatim mnogoglasni glas: „Hajdemo odavde!" No od toga je strašnije ovo: neki Isus, Ananov sin, ne-obrazovani zemljoradnik, cetiri godine pre rata, kada je grad još bio u najvecem miru i uživao najvece blagostanje, došavši na praznik za koji je obicaj da svi prave senice Bogu u blizini hrama, poce iznenada da vice: „Glas od istoka, glas od zalaska, glas sa cetiri strane vetra, glas na Jerusalim i hram, glas na mladoženje i neveste, glas na sav narod." Vicuci to trcao je naokolo po svim ulicama grada dan i noc. A neki mocni gradani, ozlojedeni zbog oglašavanja zla, uhvatiše tog coveka i kazniše ga mnogim udarcima. A on, ne navodeci ništa za svoju odbranu niti protiv svojih mucitelja, produži da vice iste reci kao i ranije. A starešine rasudujuci, kao što je i bilo, da je tu neko božansko nadahnuce coveka, odvedoše ga rimskom upravniku. Kada su ga tu strašno šibali sve do kostiju, niti je molio niti plakao, nego je na svaki udarac odgovarao najžalosnijim glasom: „Teško Jerusalimu!"6 Taj pisac kazuje još jedno zadivljujuce kazivanje: u Svetom Pismu, po njegovim recima, postoji predskazanje da he u to vreme jedan od njihovih sunarodnika upravljati svetom. On smatra da se to ispunilo na Vespazijanu3, ali znamo da on nije upravljao svetom, nego samo onim oblastima gde su vladali Rimljani. Pravilnije je to proroštvo4 usmeriti ka Hristu, Kome je Otac rekao: „Traži od Mene i dacu Ti narode u nasledstvo Tvoje, i u posed Tvoj krajeve zemlje" (Ps. 2, 8) i: „Po svoj zemlji izide glas njihov, i do krajeva vaseljene reci njihove" (Ps. 18, 5).

1. Artemis - mesec spartanskog i makedonskog kalendara. Približno odgovara vremenu mart-april.

2. Josif Flavije, „Judejski rat", VI , 5, 3.

3. „A proroštvo je ukazivalo na carevanje Vespazijanovo, koji je u Judeji bio izvikan za imperatora" - Or. cit . VI , 5, 4.

4. Josif ne kazuje u kojoj knjizi se nalazi to proroštvo. Može biti da se on poziva na reci proroka Danila (2, 44). To smatraju i Svetonije i Tacit. Jevsevije navodi to proroštvo u svojoj Istoriji (6. knjiga, 5. glava)

5. Ksantik - mesec makedonskog kalendara, približno odgovara aprilu (u rimsko-julijanskom kalendaru) ili jevrejskom nisanu.

6. Neki filosofi, pod recju „jerogramatis" podrazumevaju književnije, kojimaje spadalo u dužnost da cuvaju knjige Zakona i da ih citaju u hramu i zbornicama. Oni su imali mesto u Sinedrionu (Dela ap. 23, 9.) Dakle sa prvosveštenicima i starešinama, i narod ih je smatrao za veoma ucene ljude.

9. glava

O Josifu, i o tome šta je on napisao

Nakon ovih kazivanja potrebno je da se upoznamo i sa Josifom, koji nam je toliko pomogao u ovom delu. Odakle je on i kakvog je roda? On o tome kazuje ovako: „To i je, Josif, sin Matejin, Judejac iz Jerusalima po rodenju, i sveštenik 1 , koji sam se i sam borio u pocetku protiv Rimljana..." 2

U to vreme on je postao poznat ne samo medu svojim sunarodnicima (Jevrejima), nego i medu Rimljanima. U Rimu mu beše postavljena statua, a njegova dela bila su u bibliotekama. On je u dvadeset knjiga izložio prošlost Jevreja, a u sedam (knjiga) istoriju rata sa Rimljanima. Napisao je, prema sopstvenom svedocenju, to ne samo na grckom, nego i na maternjem jeziku. On je napisao i knjigu „O drevnosti Jevrejskog naroda" gde, izmedu ostalog, odgovara Apionu gramatiku, koji je prethodno napisao knjigu protiv Jevreja, i drugim piscima koji su nastojali da oklevetaju judejske obicaje. U prvoj od tih knjiga on kazuje i o broju knjiga Starog Zaveta, i govori koje od njih su prihvacene od Jevreja još od najstarijih vremena.

1. O svom poreklu Josif opširnije govori u autobiografiji „Život", no iz „Istorije" vidi se da je bio iz vrlo poznate porodice, i da je sam uživao vrlo veliki ugled, kada je bio izabran na pocetku ustanka za vojskovodu i zapovednika Galileje.

2. Josif Flavije, „Judejski rat", predgovor, 1. Josif ben Matatija (Flavij), rodio se prve godine vladavine Gaja Kaligule (kraj 37 - pocetak 38. godine) u poznatoj jevrejskoj porodici. Josif je prvo bio sveštenik pri Jerusalimskom hramu. 60. godine poslat je u Rim u okviru jedne delegacije k imperatoru Neronu radi oslobadanja zatocenih Jevreja. U Rimu je proveo nekoliko godina. Tokom ustanka u Judeji vodio je ustanike u Galileji. Biva zarobljen, a onda prelazi na stranu Rimljana, prihvativši ime imperatora Vespazijana - Flavije. U Rimu je napisao svoja dela: „Judejski rat" (79. godina), „Judejske drevnosti" (oko 90. godine), „Život" (81-96. godina), „Protiv Apiona" (oko 100. godine). Njegova dela su cenjena u Rimu još za života autora. Umro je posle 100. godine. Josif je upravljao Galilejom i predvodio je vojsku protiv Rimljana. Kad je prišekao u pomoc stanovnicima Motaite u Galileji, bio je ranjen i zarobljen. Kao sa zarobljenim postupali su Rimljani vrlo milostivo i najposle dadoše mu slobodu. Vespazijana je zadobio tim što mu je predskazao da ce biti car. Dok je trajala opsada Jerusalima, držao Ga je Tit kod sebe. Dakle je ocima Gledao šta se dogadalo onda.

10. glava

Šta Josif kazuje o božanstvenim knjigama

Evo njegovih reci: „Mi nemamo mnoštvo knjiga koje su medu sobom u nesaglasju i da opovrgavaju jedna drugu. Postoje dvadeset i dve knjige, koje obuhvataju sve što je bilo i koje se s pravom smatraju božanstvenim. Od tih knjiga pet pripadaju Mojsiju. U njima je sadržan zakon i predanja o pokolenjima ljudi koji su živeli do njegove smrti, a to je u vremenu od oko tri hiljade godina. Dogadaji od smrti Mojsija i do smrti Artakserksa, koji je carevao u Persiji, posle Kserksa 1 , opisali su u trinaest knjiga proroci koji su živeli posle Mojsija. Ostale knjige sadrže himne Bogu i pouke ljudima o tome kako da žive. Sve što se dogodilo od Artakserksa pa do našeg vremena, opisano je ali te knjige ne zaslužuju poverenje kao one o kojima smo govorili zbog toga što njihovi autori nisu bili prejemnici proroka. Kako se mi odnosimo k našim knjigama to se vidi na delu: prošlo je nekoliko vekova, a niko se nije osmelio da njima bilo šta doda ili oduzme. Jevrejima je urodena vera u to ucenje, i njega (ucenja) potrebno je da se držimo, a ako je potrebno, i sa radošcu umirati za njega" 2  .

Josif je temeljno radio i nad drugim, pomena dostojnim delima, kao na primer delu pod naslovom „Razum - Samodržac". Neki njemu pripisuju i Knjige Makavejske, zbog toga što u njima postoji opis hrabre borbe koju su Jevreji vodili za veru. Na kraju XX knjige „Drevnosti" on govori o svojoj želji da izloži u cetiri knjige ono šta Jevreji, saglasno veri otaca, uce o Bogu, Njegovoj suštini i zakonima. On se bavio i drugim pitanjima, o cemu govori u svojim spisima. Da bi se utvrdilo poverenje u njegova svedocenja, potrebno je dodati i reci s kraja knjige „Drevnosti": prekorevajuci Justa iz Tiveriade 3 , koji je takode želeo da napiše istoriju svoga vremena, da nije veran istini, traži od njega odgovore i kaže: „Ja se, eto, nisam plašio, kao ti za svoje delo. Dao sam svoje knjige imperatoru na uvid jer sebe znam kao cuvara istine, koju sam i zapisao, i nisam grešio, ocekujuci da he to potvrditi neko sa strane. Ja sam svoju istoriju dao (na uvid) i mnogim drugima, i onima koji su ucestvovali u ratu, kao na primer caru Agripi i nekim njegovim rodacima. I eto, imperator Tit je poželeo, da se ljudi upoznaju sa dogadajima samo putem mojih knjiga... Car Agripa je napisao šezdeset i dva pisma koja svedoce o istinitosti onoga što rekoh..." 4 . Od tih pisama Josif navodi samo dva, ali smatram da je o njemu dosta receno.

1. Artakserks I (Dugoruki) - car Persije (465-424. godina pre Hrista). Stupio je na presto posle smrti oca, Kserksa I (485-465. godine pre Hrista), i starijeg brata Darija.

2. Josif Flavije, „O drevnosti Judejskog naroda - Protiv Apiona", I , 8.

3. Just iz Tiveriade - istoricar. Jevrejin. Autor dela o Judejskom ratu. Flavije sa njim polemiše u delu „Život".

4. Nije poznat izvor iz koga se citira.

11.   Glava

O tome da je Simeon upravljao crkvom u Jerusalimu posle Jakova

Predimo na sledece dogadaje. Posle mucenicke smrti Jakova, i nedugo zatim, nakon zauzeca Jerusalima, apostoli i ucenici Gospodnji, koji ostaše živi, otišli su po svuda (po predanju), zajedno sa srodnicima Gospoda po telu (od kojih tada su mnogi još bili živi), i svi su zajedno držali savet o tome ko da bude dostojni naslednik Jakova. I svi jednodušno priznaše da je Simon dostojan, a on je bio sin Kleope, kako se o tome kazuje u Jevandelju (pogl. Lk. 24, 18). Govore da je on bio Spasiteljev brat po stricu. Egezip piše da je Kleopa Josifov brat.

12.   Glava

O tome da je Vespazijan razmišljao ko su potomci Davidovi

Kazuju da je Vespazijan posle zauzimanja Jerusalima naredio da se pronadu svi Davidovi potomci, da medu Jevrejima ne bi ostao niko od carskog roda. Zbog toga ponovo bi progon nad Jevrejima.

13.   Glava

O tome daje Aneklit bio drugi episkop Rima

Posle deset godina vladavine Vespazijana, njega je nasledio Tit, njegov sin 1 . Druge godine njegove vladavine, Lin (episkop Rima) prepusti katedru, nakon dvanaest godina, Analektu 2 . Tita, koji je vladao dve godine i dva meseca, nasledio je njegov brat Domicijan 3 .

1. Tit - rimski imperator (79-81. godina).

2. Analekt - episkop Rima (79-91. godina).

3. Domicijan - rimski imperator (81-96. godina).

14.   Glava

O tome da je Avilije bio drugi episkop crkve u Aleksandriji

Cetvrte godine vladavine imperatora Domicijana, Anijan, prvi episkop crkve u Aleksandriji, kada se navrši dvadeset i dve godine njegove službe, upokoji se. Njegov prejemnik i drugi episkop Aleksandrije postao je Avilije 1 .

1. Avilije - episkop Aleksandrije (84-88. godina).

15.   Glava

O tome da je Kliment bio treci episkop Rima

Dvanaeste godine vladavine Domicijana, Anakleta, koji je dvanaest godina bio episkop crkve u Rimu, nasledio je Kliment, koga apostol (Pavle) u poslanici Filipljanima naziva svojim satrudnikom.

16.   Glava

O Klimentovoj poslanici

Postoji jedno znacajno pismo koje je napisao Kliment, za koje su svi saglasni da je istinito. Ono je napisano od strane crkve u Rimu i upuceno je crkvi u Korintu, jer se tada u Korintu nacinio razdor. Mi znamo da je to pismo vec odavno u narodu i mnogim crkvama. Citaju ga i danas 1 . A da je u Korintu bilo razdora, o tome svedoci i Egezip.

1. Rec je o Prvoj poslanici Korincanima Klimenta Rimskog. Postoji više spisa sa njegovim imenom, ali se pouzdano zna da je samo pomenuta Prva poslanica zaista njegova. Ruski prevod: „Ranohrišcanski oci Crkve", Brisel, 1978. go-dina, str. 42-92.

17.   Glava

O tome kako je Domicijan progonio hrišcane

Domicijan je bio svirep prema ljudima. U Rimu je, bez suda, kaznio mnoštvo videnih i poznatih ljudi. Na hiljade ljudi, bez krivice, poslao je u progonstvo i oduzeo im imovinu. Pred svoj kraj, sebe je pokazao kao Neronovog naslednika u mržnji prema Bogu. On je bio drugi koji je protiv nas podigao progon, mada njegov otac (Vespazijan) nije imao ništa protiv nas.

18.   Glava

O apostolu Jovanu, i o njegovom Otkrivenju

Tada je, kako govore, apostol i jevandelista Jovan, zbog svedocenja o Hristu, osuden da živi na ostrvu Patmos 1 . Irinej piše o broju antihrista u Jovanovom Otkrivenju. U V knjizi „Protiv jeresi" on kaže o Jovanu: „Ako bi danas trebalo reci o antihristu, to bi moguce bilo samo od onoga ko je tajnovidac. Njemu (Jovanu) dato je otkrivenje, sasvim nedavno, gotovo u našem veku, pred kraj vladavine Domicijana...". U pomenuto vreme naša vera je toliko prosijala da su i pisci koji su daleko od hrišcanske vere kazivajuci o svemu govorili i o našim mucenicima 2 . Sa tacnošcu su oznacili i njegovo vreme: u petnaestoj godini Domicijana Flavija Domicila, rocaka Flavija Klementa 3 , jednog od tadašnjih rimskih konzula, zbog ispovedanja vere u Hrista, zajedno sa drugima beše zatocena na ostrvu Pont 4 .

1. Patmos je jedno od ostrva arhipelaga na Sredozemnom moru, blizu obala Male Azije, I dandanas je pusto mesto. U utocištu Rostiji i sad se pokazuje pecina U kojoj je Jovan imao videnje i napisao Otkrivenje.

2. Po kazivanju koje je došlo do nas, o tome su pisali i neznabošci. Ali do sada se zna samo za Istoriju koju je napisao Kasije Dij (63, 13). Okrivljeni koji se tamo pominju, po svemu sudeci su hrišcani. Jevsevije u svojoj Hronici spominje i nekog istoricara po imenu Bretonije.

3. Flavije Klement je brat (ne rodeni) imperatora Domicijana i otac naslednika prestola. Domicijan ga je kaznio zbog nekih neosnovanih podozrenja (pogl. Gaj Svetonije Trankvil, „12 rimskih careva", str. 220).

4. Pont, danas Ponca, ostrvo blizu obale Napulja.

19.   glava

O tome da je Domicijan zapovedio da se pobiju svi oni

koji su poticali iz roda Davidovog

Postoji drevno kazivanje o tome da kada je Domicijan hteo da istrebi sve one iz roda Davidovog, da je neko od jeretika potkazao i potomke Jude (koji je bio brat Spasitelja po telu) govoreci da su iz roda Davidovog. O tome Egezip ovako kazuje:

20.   glava

O rodacima Spasitelja našeg

„Od roda Gospoda ostali su Judini unuci. Juda je bio brat Gospodnji po telu. Njih su potkazali, rekavši da su potomci Davida. Evokat 1  ih dovede Domicijanu, koji se poput Iroda plašio Hristovog dolaska. On ih upita da li su iz roda Davidovog, a oni rekoše da jesu. Tada ih upita o njihovom materijalnom stanju, a njih dvojica rekoše da imaju samo devet hiljada dinara ali ne u novcu nego u 39 pletera 2  zemlje, da tu zemlju obracuju i da od toga žive. Tada mu pokazaše svoje ogrubele šake. Na pitanje o Hristu i Njegovom carstvu, šta je ono, gde i kada c e se pojaviti, oni odgovoriše da ono nije od ovoga sveta i nije na ovoj zemlji n e ­ g o da je na nebu i sa andelima, i da ce biti na kraju sveta, kada Hristos doce sa slavom, da sudi živima i mrtvima i svakome da po delima njegovim. Domicijan, ne našavši krivice na njima, ismeja ih kao ludake pa ih pusti na slobodu. Gonjenje Crkve bi prekinuto dekretom... Nastadoše mirna vremena, koja su trajala do Trajana...".

O Domicijanu govori i Tertulijan: „On je pokušao da nam ucini zlo, nasledivši ga od Neronove žestine. Ali, kako mislim, on je imao dosta zdrave pameti pa se ubrzo zaustavi, vrativši iz progona one koje je izgnao..." 3 . Nakon petnaest godina vladavine Domicijana, vlast je preuzeo Nerva 4 . Istoricari tog vremena kazuju da je po odluci rimskog Senata bila oduzeta pocast Domicijanu, i da su vraceni oni koje je on nepravedno prognao. Tada je, kako saopštavaju drevni pisci, napustio Patmos i apostol Jovan, i da se zatim nastani u Efesu.

1. Evokat - vojnik.

Evokati su kod rimljana bili ljudi iz vojnog reda koji su služili u vojsci kolikoje trebalo ali su još zadržali vojnicko ime i više su služili za cast.

2. ??e???? - mera za površinu, oko jedne cetvrtine hektara.

3. Tertulijan,, Apologija", V , 4. Rec je o progonima 95-96. godine.

4. Nerva - rimski imperator (96-98. godina).

21. glava

O tome da je Kedron bio treci episkop crkve u Aleksandriji

Posle Nerve, koji je kratko vladao, vlast je dobio Trajan 1 . Prve godine njegove vladavine, Avlije, koji je trinaest godina bio na celu crkve u Aleksandriji, upokoji se i zameni ga Kedron 2 . Posle Anijana, prvog tamošnjeg episkopa, on je bio treci. U Rimu je crkvom u to vreme upravljao Kliment, takode treci episkop koji je to dostojanstvo imao posle Petra i Pavla. Prvi je bio Lin, a posle njega - Anaklet.

1. Trajan - rimski imperator (98-117. godina).

2. Kedron - episkop Aleksandrije (98-107. godina).

22. glava

O tome daje Ignjatije bio drugi episkop crkve u Antiohiji

U Antiohiji, posle prvoga episkopa Evodija, doce na njegovo mesto Ignjatije 1 . U Jerusalimu, umesto Jakova, na mesto episkopa je došao Simeon.

1. Evodije - episkop Antiohije (43-67. godina). Njega zamenjuje sveti Ignjatije (67-107. godina).

23. glava

Kazivanje o apostolu Jovanu

U to vreme, u Aziji je još živeo apostol i jevancelista Jovan, onaj koga je izabrao i silno voleo Isus. Nakon povratka sa ostrva (Patmos), posle smrti Domicijana, on se starao o tamošnjim crkvama. Da je on tada živeo, to je posvedoceno od strane dva verna svedoka - Irineja i Klimenta Aleksandrijskog. Irinej, u II knjizi „Protiv jeresi" govori i ovo: „Svi azijski sveštenici, koji su bili sa Jovanom, ucenikom Gospodnjim, svedoce da je on govorio o tome, i zna se da je sa njima bio u vreme Trajana". U III knjizi istog dela, on piše: „U crkvi, koju je osnovao Pavle u Efesu, živeo je Jovan sve do vremena Trajana...".

Kliment, koji takoce pamti to vreme, pominje u svom delu koje govori o tome koji bogataš c e biti spašen, nešto što je veoma važno za sve koji žele cuti ono što je korisno: „Ja nisam slušao basne, nego sam slušao istinu o apostolu Jovanu. To kazivanje predato je nama a mi smo ga zapisali. Vrativši se, nakon smrti tiranina, sa Patmosa u Efes, on je, po obavezi koju je imao, postavljao episkope, ustrojavao crkve, uvodio u klir one koji su toga bili dostojni. Došavši u jedan grad (neki ga nazivaju njegovim imenom) 1 , on nacini mir mecu bracom. Primetivši jednog mladica, apostol rece tamošnjem episkopu: „Poveravam ovog mladica tebi pred licem crkve i Hrista". Episkop prihvati mladica i obeca apostolu da c e se starati o njemu. Zatim je Jovan otišao u Efes..." 2

A starešina uzme mladica k sebi u kucu i hranio g a je i izdržavao, cuvao i najposle krsi ga. Ali od tog vremena nekako popusti u predašnjem staranju i nije toliko pazio na ponašanje toga mladica, uzdajuci se u onaj pecat Božiji što mu je saopšten kroz sveto krštenje. Mladic, spazivši, da se na njega slabije motri, ucini poznanstvo sa lošim društvom: lenština, pokvarenih i spremnih na svako zlo. Ovi Ga najpre namame na svoje casti, a posle Ga i vodiše sobom kad su nocu polazili u kradu i tako ga spremali za svog druga. Mladicu je ovaj posao išao dosta lako od ruke. Kao covek snažne naravi oteo se s pravog puta kao divlji konj, i otev žvale i uzdu leteo je tako reci u svoju pogibao. Prestao je misliti na Boga i svoje spasenje, i dode mu u Glavu da cini pokore; pa predvidajuci da mu predstoji ginuti, volio je upustiti se u poveca zlocinstva pa na jednako postradati sa svojim društvom. I tako sastavi hajducku cetu i bude od nje priznat za vodu.

Možda ni jedan ovakav cetovoda nije pocinio tolika zla svojim napadanjem, ubijanjem i mucenjem nevinih ljudi, kao on sa svojim drugarima. Slucajno pojavi se druga potreba i crkve Azijske pozovu Jovana iz Efesa. Apostol dode i uredi sve što je imao da uredi, pa se onda okrene k onom episkopu ovako: „ Vladiko, vrati nam zalog što ti predadosmo ja i Hristos u prisustvu crkve kojom upravljaš ". Episkop se u prvi mah prepadne misleci da mu se prebacuje da je pokrao pare koje nisu išle kroz njegove ruke. Zacuden našao se u zabuni. Jovan govori, treba mu ee -rovati; ali znajuci da nema na sebi krivice, nije moga da veruje. „Tražim od tebe,- nastavi apostol, da mi kažeš gde je onaj mladic i daj nam racun za njegovu dušu ". Tada onaj siroti starac duboku uzdahne i placuci odgovori: „On je umro". Kako i od cega? „On je mrtav za Boga,- rece starac. Postao je zao i postao vredovit; on je cetovoda razbojnicima; izneverio je crkvu i otišao u brda". Tad apostol pocepa haljinu na sebi i od žalosti udari se u Glavu i rece: „ A v aj meni! Izgubih valjanog cuvara bratske mi duše! Brzo, spremite mi konja i dajte mi jednoga koji ce da me prati". Jovan ostavi crkvu i odjaha što je brže pogao da dode u planinu. Kada je stigao na mesto, izade pred njega razbojnicka straža; ali o v aj niti se plaši niti uzmice. Straža g a uhvati, a on ništa ne pitajuci, rece: „ To sam i tražio, zato sam i došao. Vodite me k vašem vodi". O v aj se u meduvremenu naoružao i cekao je. No tek što pride Jovan bliže, voda Ga poznade i od srama poce da beži. Apostol krenu za njim, ne obaziruci se na svoju starost, samo da g a stigne. U trku vikaše: „Stani sine, zašto bežiš od mene, tvoga oca? Što bežiš od starca koji je nenaoružan? Vrati se, dete moje, ne plaši se. Još ima nade za život. Uzimam na sebe da ja odgovaram Hristu za tebe, i ako je potrebno, umrecu za tebe kao što Gospod umre za nas. Stani, imaj v epe , Hristos meje poslao po tebe!" Kada to zacu begunac, stade i obori oci u zemlju, a zatim pobaca oružje i silno zaplaka. Starac mu se približi, a o v aj mu pade oko vrata i sa najvecim žaljenjem poce da moli za oproštaj, i tako se po drugi put krstio u suzama, samo što je krio svoju desnu ruku. Apostol mu je jamcio da mu je izmolio oproštaj kod Spasa, molio Ga je, kleknuo na kolena pred njega i ljubeci mu desnicu kao vec ocišcenu pokajanjem, privede ga opet u crkvu. A u crkvi molio se za njega što cešce, spremao Ga na podvig posteci s njim zajedno i negovao mu dušu razlicitim dušekorisnim poukama. Po kazivanju drugih, Jovan Ga je odpustio onda kada je sasvim vracen k crkvi, pokazavši na sebi ugled istinitog pokajanja, veliki dokaz i znake ocevidnog vaskrsenja!

1. Pisac Aleksandrijske Hronike misli da pod tim mestom treba razumeti Smirnu. Kažu da je Kliment navlaš precutao ime tog mesta, ne želeci da baci senku na spomen svetog Polikarpa, episkopa Smirne, o cijem se vladanju za mladosti ovde govori.

2. Kliment Aleksandrijski, „Koji ce se bogataš spasti?" , 42 (ruski prevod: N. Korsunski, Jaroslavlj, 1888.)

24. glava

O poretku Jevandelja

Ovo Klimentovo kazivanje naveo sam da bi se svi mogli upoznati sa njim. Recimo i o spisima tog apostola. Kao prvo, neosporno je njegovo Jevandelje koje priznaje citava Crkva. A što mu je od starine dato mesto posle prva tri, to c e biti jasnije iz sledeceg: divni i uistinu Bogu ugodni ljudi, a kazujem o apostolima Hristovim, živeli su u savršenoj cistoti, ukrašavajuci svoju dušu svim vrlinama, ali su propovedali obicnim jezikom i nisu bili iskusni da kazuju tajne vere bez nadahnuca Duhom Svetim. Takode se zna da je i Pavle, koji se odlikovao bogatstvom reci i obiljem misli, da je on napisao samo nekoliko kratkih Poslanica mada je mogao govoriti o neizrecivom jer, sozercavajuci trece nebo i uznet u nebesa, bio je udostojen i toga da sluša neizrecive tajne. O svemu tome znaju i apostoli, prvo njih dvanaest a zatim i Sedamdesetorica, kao i mnoštvo drugih ucenika. Kazivanje o životu Spasitelja ipak nam ostaviše samo Matej i Jovan, a i oni su (po predanju) po neophodnosti zapisali sve. Matej je prvo propovedao medu Jevrejima. Sabravši i druge narode, dao im je svoje Jevancelje napisano na rodnom jeziku. Odlazeci od njih on im ostavi svoje delo. I Marko i Luka dadoše vernima Jevandelje, dok je Jovan svo vreme usmeno propovedao i tek pred kraj poce da piše, a evo kojim povodom. Kada su prva tri Jevandelja raširena po svetu, ona jednom prilikom dodoše i do njega (Jovana). On je tada, kako kazuju, primetio da u njima nedostaje povest o prvim delima Hristovim, ucinjenim na samom pocetku Njegove propovedi. I to je tacno. Trojica jevancelista su znali, kako vidimo, samo ono što je cinio Spasitelj u toku vremena posle zatvaranja Jovana (Krstitelja) u tamnicu. O tome su oni pisali i odatle su zapoceli svoje kazivanje. Matej, zaista, posle kazivanja o cetrdesetodnevnom postu i iskušavanju koje je tada trpeo Isus, ukazuje na vreme o kome piše: „A kada cu Isus da je Jovan predat, otide u Galileju" (Mt. 4, 12). Tako isto i Marko: „A pošto predadoše Jovana, dode Isus u Galileju propovedajuci jevancelje o Carstvu Božijem" (Mk. 1, 14). I Luka govori približno isto, jer pre nego što kazuje o delima Spasitelja, on kazuje da je Irod zatvorio Jovana u tamnicu (pogl. Lk. 3, 20). Jovana su, kako kazuju, poceli ispitivati o vremenu o kome drugi (jevandelisti) cute, i o delima ucinjenim Spasiteljem pre zatocenja Krstitelja. On i sam govori o tome: „Tako ucini pocetak cuda" (Jn. 2, 11) i rekavši o delima Isusa, spominje o tome da je Jovan krstio u Enonu, blizu Salima. To je jasno iz njegovih reci: „Jer još ne biješe Jovan bacen u tamnicu" (Jn. 3, 24). Jovan u svome jevancelju kazuje o tome šta je Isus ucinio do tada, a preostala trojica jevancelista o onome šta je bilo posle Krstiteljevog zatocenja. Eto zbog cega imamo to raznoglasje. Jovanovo jevandelje obuhvata prvobitnu delatnost Hrista, a preostala tri daju istoriju Njegovih poslednjih godina. Jovan, kako vidimo, precutao je rodoslov Spasitelja po telu zbog toga što su to izložili Matej i Luka, i zapocinje od ucenja o Hristovom Božanstvu, koje je njemu, kao toga dostojnom, rekao Duh Božji. O Jovanovom jevandelju receno je dovoljno.

Razlog zbog koga je Marko napisao Jevandelje vec smo pomenuli. Luka je to ucinio jer su mnogi užurbano i nepromišljeno poceli da govore o dogadajima, njemu dobro poznatim, te je on (Luka) smatrao za korisno da prekine te smutnje i da u svom Jevandelju izloži istinito kazivanje o svemu, prikupljajuci podatke iz beseda sa Pavlom i ostalim apostolima. Eto šta je trebalo reci o Jevandeljima. Nastojacemo da sve još tacnije izložimo, koristeci se i kazivanjima drevnih pisaca.

Od Jovanovih spisa, kao neosporna se priznaje Prva poslanica, dok se druge dve osporavaju. Mišljenja po pitanju Otkrivenja su podeljena i do danas. O tome cemo govoriti nešto kasnije, navodeci svedocanstva koja imamo od ranije.

25. glava

O tome koje su knjige priznate kao bogonadahnute a koje nisu

Kada se vec povela rec o svemu ovome, nece biti na odmet da nabrojimo nama poznate knjige Novog Zaveta. Na prvo mesto stavljamo cetiri sveta Jevancelja, a za njima Dela apostolska. Zatim Pavlove Poslanice, a za njima Prvu poslanicu Jovanovu i Prvu poslanicu Petrovu, a zatim, kako je prikladno, Otkrivenje Jovanovo, o kome cemo tek govoriti. To cy knjige koje se ne osporavaju. Medu one koje se osporavaju, ali koje su prihvacene od vecine, pomenucemo: Poslanice od kojih je jedna Jakovljeva, Judina i (druga) Petrova. Tu je takode i treca Jovanova. Moguce da ona pripada jevandelisti Jovanu ili nekome ko ima isto ime kao i on 1 .

Lažnim pripadaju: „Dela Pavlova", knjiga pod imenom „Pastir", „Petrovo Otkrivenje", „Varnavina Poslanica", takozvane „Nauke Apostolâ", a takode i Jovanovo Otkrivenje, koje neki prihvataju a neki savetuju da bude prihvaceno. Neki medu te knjige svrstavaju i „Jevrejsko Jevandelje" 2 . Njega najviše od svih vole Jevreji koji su i predali Hrista. Sve su to odbaceni spisi, a mi smo smatrali za korisno da ih pomenemo radi toga da bi ljudi znali koje su knjige istinite a koje nisu. Potrebno je znati i za knjige koje jeretici smatraju za jevandelja apostola: Petrovo, Tomino i nekih drugih (apostola), takode i „Dela" koja pripisuju apostolu Andreju, Jovanu i ostalim apostolima. Te knjige nikada nije udostojio spomena ni jedan od crkvenih pisaca. Da se njihove reci i slog veoma razlikuju od apostolskog duha, misli i ucenja, to je veoma ocevidno i to pokazuje da je rec o izmišljotini jeretika. Upravo zbog toga potrebno je odbacivati ta dela kao necastiva 3 .

1. Pogledati 85. apostolsko pravilo

2. Jevrejsko Jevandelje bilo je napisano na jevrejskom a docnije ga je preveo na grcki i latinski Jeronim. Ono se naziva i Jevandelje Dvanaest apostola, i zacelo je veoma staro. U mnogome se slaže sa Matejevim jevandeljem, ali ima neskladnih dodataka a takode je i dosta toga izostavljeno. U prošlosti njega su najviše prihvatali evioniti.

3. Jevsevije navodi spisak najpoznatijih apokrifa: Jevrejsko jevandelje po mišljenju nekih istoricara, pripada broju drevnih apokrifa (pogl. Jurij Niko-lajev, „Fragmenti iz istorije gnosticizma", Petrograd, 1913, str. 437 /na ruskom/). Ono je upotrebljavano u judeo-hrišcanskim krugovima. U II veku Je-vrejsko jevandelje, prevedeno na grcki, postaje poznato i jelinskom svetu. Osnovni istocnik svedocenja o tom tekstu imamo u spisima blaž. Jeronima. Petrovo jevandelje pominje se u Origenovim tumacenjima Matejevog jevandelja (10, 17). 495. godine osudeno je od strane Gelasija, episkopa Rima. Tekst Petro-vog jevandelja, sa izuzetkom segmenata koje navodi Jevsevije, nije bio poznat sve do XIX veka. 1887. godine u Egiptu, u grobnici jednog hrišcanskog monaha iz VIII - IX veka, otkriven je rukopis sa fragmentom Petrovog Otkrivenja i deo teksta koji je prepoznat kao Petrovo jevandelje. Prvo izdanje: „Memoires publics par les membres de la mission archeologique francaise au Caire", Paris, 1892, vol. 9. Ha ruskom: pogledati pomenuto delo Jurija Nikolajeva, str. 441-444. Tomino jevandelje spada medu najstarije apokrife. Ono je medu gnostickim krugovima poznato vec u II veku. Sadrži kazivanja o Hristovom detinjstvu. Prepuno je do-ketistickih stavova. Citat iz Tominog jevandelja došao je do nas kroz „Filosofumene" Ipolita Rimskog. Konstantinopoljski patrijarh Nikifor (806-815. godina), autor „Stihometrije", zna za 1300 stihova iz Tominog jeva-ndelja. Po pretpostavci nekih istraživaca, u nešto izmenjenom obliku, tekst Tominog jevandelja došao je do nas kroz kasniji apokrif - Arapsko jevandelje detinjstva ( Tichendrof , „ Evangeliaapocrypha ", Lipsiae , 1853).

„Jevandelje Matije"- gnosticki apokrifni tekst koji je, prema svedocenju Klimenta Aleksandrijskog („Stromate", II , 9) bio veoma popularan medu aleksandrijskim sledbenicima Vasilidove jeresi. Taj apokrif je bio poznat i Origenu. Do danas nije sacuvan.

Broju drevnih apokrifa takode treba pribrojati „Jevandelja" koja nose imena apostola: Filipa, Jakova („Jevandelje radanja"), Nikodima, Jude, Varnave, a takode i „Evino jevandelje", „Egipatsko jevandelje" i mnoštvo fragmenata bezimenih apokrifa na jevandeoske teme. Potrebno je napomenuti otkrice iz XIX veka (medu koptskim rukopisima) - „ Pistis Sophia ", koji sadrži ideje karakteristicne za ucenje gnostika Valentina, te zbog toga nosi naziv „Valentinovo jevandelje" (pogl. A. F. Losev, „Istorija anticke etike", Moskva, 1992, 1. tom, str. 296-297 /na ruskom/).

„Pavlova dela" pripadaju broju najstarijih kazivanja o apostolima. Neki is-traživaci pretpostavljaju da je ovaj spis raniji od drugih apokrifa o apostolima, te da je nadopuna kanonskom tekstu Dela apostolskih (tekst „Pavlovih dela" govori o životu apostola do stradanja u Rimu). Taj apokrif nije sacuvan, ali se Origen cesto koristi njime. Moguce da je ovaj apokrif izvršio uticaj na stvaranje kasnije povesti i stradanju apostola Pavla („ Passio Pauli "), koji se nalazi u mnogim latinskim kodeksima.

,Andrejeva dela"- gnosticki apokrif iz II veka. Nije sacuvan. O njegovom sastavu moguce je suditi po kasnijim apokrifima koji nose ime apostola Andreja, u raznim grckim i latinskom kodeksima (ne ranijim od VIII veka). Ovaj apokrif se gotovo uvek pominje sa „Jovanovim delima".

„Jovanova dela" ( II vek) - apokrif koji ulazi u sastav opširnog zbornika kazivanja o apostolima. Za autora tog zbornika najcešce pominju gnostika Levkija. „Jovanova dela" bila su veoma popularna u mistickim krugovima ranog hrišcanstva i imala su jak uticaj do IX veka. Taj spis bio je poznat i svetom Fotiju Carigradskom. Na „Jovanova dela" ukazuju ucesnici ikonoborackog sabora u Konstantinopolju (754.). Na Sedmom Vaseljenskom saboru (787.), zbornik Levkija bio je osuden inicijativom patrijarha Tarasija Konstantinopoljskog (pogl. „Dela Vaseljenskih sabora", VII tom, Kazanj, 1887-1891, str. 189-192 /na ruskom/). Osim Levkijevog zbornika poznati su takode fragmenti kazivanja o delima Petra, Filipa, Mateja, Vartolomeja. Narocito treba pomenuti „Tomina dela" koja pokazuju obrazac stvaralaštva gnostika u II veku. Po napomeni A. F. Loseva, za izucavanje gnosticke filosofije „Tomina dela" imaju izuzetno veliki znacaj (pom. delo, str 291. Pogledato tamo navedena publikovanja fragmenata iz ovog apokrifa).

„Petrovo Otkrivenje"- najstariji apokrifni tekst, ulazi u broj kanonskih knjiga vec u III veku. Tom vremenu pripadaju i „Poslanice apostola Varnave" - „Ucenje apostola" objavljeno u: „Žurnal Moskovske Patrijaršije", 11, 1975. godina, str. 68-72.

Apokrifni spisi bez sumnje imaju važnost samo kao istorijski izvori. Takode, prema napomeni svetog Atanasija Velikog, „oni su zasigurno izmišljotina jeretika, koji ih stvaraju kada žele, prikazujuci ih kao drevne, da imaju sa cime prevariti prostodušne ljude..." („Dela svetog Atanasija Velikog", III tom, str. 372-373 /na ruskom/).

Predimo sada na dogadaje koji slede.

26. glava

O varalici Menandru

Menandr, prejemnik Simona Vracara 1 , pokazao se kao veliko orude davola, ništa manje opasno od njegovog ucitelja. On je takode bio iz Samarije. Kao i ucitelj, on se podigao do visina madionicarskog umeca, zadivljujuci ljude svojim trikovima. Govorio je za sebe da je spasitelj, iz oblasti nevidljivih eona 2 , koji je poslat radi spasenja ljudi. Ucio je da niko od andela, sazdatelja kosmosa, ne može dostici savršenstvo dok se opitno ne upozna sa magijom koju on (Meneandr) daje i od njega ne primi krštenje. Oni koji toga budu udostojeni žive vecno, nikada ne umiru i vecno su mladi. O tome šta je ovaj ucio možemo saznati i od Irineja 3 . I Justin, spominjuci Simona, izmedu ostalog kaže i ovo: „Znamo da je Menandr, takoce Samaricanin iz drevne Kaparteje, ucenik Simona, podstrekivan demonima, kada je bio u Antiohiji, mnoge obmanuo svojim macionicarskim veštinama. On je ubedio svoje sledbenike da nikada nece umreti. Njegovih sledbenika ima i sada..." 4 .

Ocevidno je da je tu delo cavolje, i da su ti šarlatani, prikazujuci se kao hrišcani, samo osporavali ucenje Crkve o besmrtnosti duše i vaskrsenju mrtvih. Oni, koji su poverovali i prihvatili to (jereticko) ucenje, izgubiše pravu nadu.

1. Menandr - ucenik Simona Vracara, rodom je iz Kaparteje u Samariji. Živeo je u Antiohiji. Podrobnija svedocenja o njemu nisu sacuvana do danas.

2. Gnostici su Govorili da su eoni duhovi, koji svoje poreklo dobiše od punoce božanstvenog suštastva. Oni su, dakle, jednosuštni sa Bogom, po mišljenju Gnostika. Ali, ipak su jedan stepen niže od Boga. Iz eona proizadoše mnoge druge stvari, a najposle i ovaj svet.

3. „Protiv jeresi", I , 23, 5.

4. Justin Filosof, „Apologija", I , 26.

27. glava

O evionitskoj jeresi

Lukavi demon, nastojeci da uništi veru u Hrista, Sina Božijeg, nace slabosti u ljudima i zavrbova ih za sebe. Prvi hrišcani takve ljude nazvaše evionitima 1 . Njihova predstava o Hristu bila je veoma cudna. Oni su Njega smatrali za obicnog coveka, koji je zbog svoje moralnosti priznat za pravednika. On se, po njima, rodio iz bracne zajednice Marije i njenog muža. Po njihovom mišljenju, potrebno je sacuvati obrede koje zahteva zakon. Drugi, uporedo sa njima, donekle su promenuli pomenute besmislice. Oni ne odricu da se Hristos rodio od Djeve i Duha Svetoga, ali kao i prvi, ni ovi ne priznaju predvecnost Hrista, Logosa i Premudrosti Božije. Ovi su cak i deformisali ono šta kazuju prvi, nastojeci da sve ispune onako kako zahteva obredni zakon. Takode smatraju da je potrebno odbaciti Poslanice apostola Pavla, nazivajuci ga odstupnikom. Prihvataju samo Jevancelje Jevreja, a ostale knjige odbacuju. Poput Jevreja, i ovi cuvaju obicaje kao što su subota, ali su poštovali, gotovo kao i mi dan Gospodnji i spomen vaskrsenja. Zbog toga su i dobili to ime (evioniti), koje govori o oskudnosti njihovog razuma, jer mecu Jevrejima tako zovu sirotinju.

1. O jeresi evionita, koji su smatrali rodenje Gospoda Isusa Hrista kao obicno rodenje coveka i da se reci proroka Isaije (7, 14) ne odnose na Presvetu Bogorodicu, pisali su, osim Jevsevija, i Origen („Protiv Celsa", V , 61), Irinej Lionski („Protiv jeresi", III , 21, 1). Takode pogl. A. I. Pisarev, „Fragmenti iz istorije hrišcanskog veroucenja patristickog perioda", Kazanj, 1915, 1. tom, str. 96-126 /na ruskom/).

28. glava

O Kerintu, vodi jeretika

Znamo da je u to vreme živeo i voda druge jeresi, Kerint 1 . Gaj 2 , cije sam reci vec navodio, u svojim rasudivanjima o njemu kazuje i ovo: „I Kerint, u otkrivenjima koja su tobož napisana velikim apostolom, meša lažna kazivanja o cudima koja su njemu rekli andeli. On govori da ce posle vaskrsenja nastupiti zemaljsko carstvo Hrista, i da ce ljudi ponovo naseliti Jerusalim, i da ce se nasladivati telesnim nasladama. Neprijatelj reci Božije, on želi da obmane ljude, govoreci da c e milenijum proci u bracnom prazniku...".

I Dionisije, koji je u to vreme bio episkop u Aleksandriji, u drugoj knjizi dela „O zavetima" 3  govoreci o Jovanovom Otkrivenju, ovako kazuje o tom coveku, sledujuci drevnom predanju: „Kerint, osnivac jeresi nazvane po njegovom imenu, širio je svoje zloucenje koje u osnovi sadrži ovo: u Carstvu Hristovom sve ce biti zemno i sve c e biti cuvstveno. Sve ce biti onako kako bi zapravo on (Kerint) želeo: želudac, i ono što je ispod njega, bice zadovoljavano jelom, picem, telesnim naslacivanjem...".

Tako govori Dionisije. Irinej u I knjizi svoga dela „Protiv jeresi" (26.) podrobno govori o njegovom gnusnom ucenju, a y III knjizi daje nam kazivanje koje ne zaslužuje zaborav. Oslanjajuci se na Polikarpa 4 , on kazuje da je apostol Jovan došao jednom prilikom u neku banju, i kada je saznao da je tu i Kerint, hitro izade napolje, ne mogavši da bude pod istim krovom sa tim covekom. Tada je rekao onim koji behu sa njim: „Hajdemo, da se ne sruši ova banja jer u njoj je neprijatelj istine - Kerint" 5 .

1. Kerint - jeresijarh. Po predanju, stekao je obrazovanje u Aleksandriji, gde je i poceo da širi svoje ucenje. Odatle je prešao u Efes, a zatim u Palestinu. Drevni hrišcanski pisci nazivaju ga protivnikom apostola Petra, Pavla i Jovana (pogl. Irinej Lionski, pom. delo, 3, 3, 4). Sveti Irinej povezuje Kerintovo ucenje sa judejskim gnosticizmom. Kerint je ucio da Hristos nije roden od Djeve, nego iz obicnog braka Josifa i Marije, i da je prilikom krštenja na Isusa sišao Hristos (pogl. Jurij Nikolajev, pom. delo, str. 246-250).

2. Poznato je da je Gaj ucestvovao u borbi sa jeresi montanizma i da je bio oponent montaniste Prokla. Gaju se jedno vreme pripisivalo autorstvo „Filosofumena", dela koje je otkriveno 1842. godine (kasnije je to mišljenje promenjeno, i taj se spis pripisuje svetom Ipolitu Rimskom).

3. Sveti Dionisije, arhiepiskop Aleksandrije (246-265. godina). Ucenik Origena, odlikovao se smelošcu u bogoslovskim istraživanjima. Stradavao u vreme gonjenja imperatora Decija i Valerijana. Tri godine proveo u zatvoru. Sveti Dionisije udostojen je i imena „Veliki". Sveti Atanasije Veliki kaziva ga „uciteljem Vaseljenske Crkve". Pravila koja je sveti Dionisije izložio u jednom pismu iz 260. godine, upucenom episkopu Vasilidu, na Šestom Vaseljenskom saboru priznata su kao kanonska i obavezna za citavu Crkvu. Vecina radova svetog Dionisija do nas su sacuvana u odlomcima koje navode drugi autori. Jevsevije u svojoj Istoriji navodi fragmente iz knjige „O zavetima". Dela svetog Dionisija Velikog: MPGr X . Ruski prevod: „Dela svetog Dionisija Velikog, episkopa Aleksandrije", Kazalj, 1900.

4. Sveti Polikarp, episkop Smirne. Apostolski ucenik. Po svedocenju svetog Irineja Lionskog: „Polikarp, koji ne samo da je ucio od apostola i besedio sa mnogima koji su videli Gospoda našeg, bio je od apostola postavljen za episkopa u gradu Smirna, u Aziji. I kada sam ga ja video u mojoj mladosti, on beše starac. Život je okoncao kao mucenik. Svagda je ucio ljude onome šta je on naucio od apostola..." („Protiv jeresi", III , 3, 4). Mucenicki je postradao u vreme imperatora Marka Aurelija. Do danas nije ustanovljena tacna hronologija života ovog svetitelja. Drevni istocnici saopštavaju, da je prokonzulu Kvadratu, koji je tražio od Dionisija da huli na Gospoda, on rekao: „Eto, meni je 86 godina, kako ja Njemu verno služim, i On mi ne ucini nikakvo zlo. Kako onda da zloslovim na moga Cara i Spasitelja". Takode se zna da je on postao episkop Smirne kada mu je bilo oko 30 godina. Po mišljenju V. V. Bolotova, sveti Polikarp je roden (ili kršten) oko 69. godine, episkop postaje oko 100. godine, a stradava 155 ili 156. godine. A. P. Lebedev pretpostavlja da se svetitelj rodio oko 80. godine, da je episkop postao oko 110. godine, a da je stradao 166/167. godine. Iz dela svetog Polikarpa do nas je došla Poslanica Filipljanima (pogl. „Ranohrišcanski oci Crkve", str. 150-156 /na ruskom/).

5. Irinej Lionski, „Protiv jeresi", III , 3,4.

29. glava

O jeretiku Nikoli i njegovim pristalicama

U to vreme, mada ne previše dugo, postojala je i jeres nikolaita 1 . O njoj govori i Jovan u Otkrivenju. Njeni sledbenici hvalili su se time da je Nikola bio jedan od onih apostola koje su izabrali apostoli i da je bio prijatelj Stefana (prvomoucenika). Kliment Aleksandrijski u III knjizi „Stromata" ovako govori o tom Nikoli: „On je imao ženu u cvetu mladosti. Kada su ga po vaznesenju Spasitelja apostoli poceli prekorevati zbog cudnog odnosa koji je imao prema njoj, on ženu izvede na sredinu sabranja i predloži da je uzme svako ko poželi. Takav postupak, kako kazuju, bio je saglasan sa njegovim recima da telo nije potrebno štedeti. Tom njegovom postupku i recima poceli su da prilaze neki od ljudi, bez previše rasudivanja. Uskoro se sledbenici njegove jeresi predadoše bestidnom razvratu. Slušao sam o tome da Nikola nije znao ni za jednu drugu ženu osim za svoju, a takode da su njegove kceri bile devstvenice a sin da je živeo daleko od poroka. Ako je to tako, onda je njegovo izvodenje žene bilo radi toga da bi pokazao kako je pobedio strast... Tako je, kako kazuju, ucio i Matija 2 ... Taj Matija rekao je i ovo: „Sa telom je potrebno boriti se i ne prepuštati se nasladama. Potrebno je dušu odgajati verom i znanjem. O ljudima koji tada podigoše ruku da bi osudili istinu, dovoljno je receno" 3 .

1. Ta jeres dobija naziv od njenog osnivaca - dakona Nikole iz Antiohije, jednog od sedam dakona koje su apostoli izabrali za tu službu (pogl. Dela ap. 4, 5). O toj jeresi svedoci i apostol Jovan u Otkrivenju (2, 1-6) i Irinej Lionski („Protiv jeresi", III , 11, 1). Irinej nikolaite naziva „izdanicima onoga što se naziva lažnim znanjem".

2. Matija, autor apokrifnog jevandelja.

3. Kliment Aleksandrijski, „Stromate", III , 4

30.   Glava

O apostolima koji su bili oženjeni

Kliment, cije smo reci naveli, pominje i odricanje braka, te nabraja apostole za koje se zna da su bili oženjeni. On govori sledece: „Zar da oni kude apostole? Petar i Filip imali su decu. Za Filipa se zna da je udao svoju kcer. Pavle se nije stideo da u svojoj poslanici pozdravi svoju ženu, koju nije vodio sa sobom, da bi lakše mogao obavljati svoju službu...". U VII knjizi „Stromata" citamo: „Govore da je žena blaženog Petra povedena na gubilište, a Petar, gledajuci to, jako se obradova što je prizvana bila da se vrati onamo gde joj je prava kuca. On je pozva po imenu, pa je zatim tešio govoreci da se seca Gospoda. Eto kakav je brak bio u tih blaženih ljudi. U tome se sastojala uzajamna i potpuna privrženost koju su oni imali..."1.

1. Or. cit., VII , 11.

31.  Glava

Kako su skoncali Jovan i Filip

Što se tice stradanja Petra i Pavla, o tome smo vec govorili. O vremenu Jovanovog skoncanja takode je donekle receno. Mesto gde je on sahranjen pominje Polikarp, koji je bio episkop u Efesu, u svome pismu upucenom episkopu Rima - Viktoru 1 . Tamo on pominje i apostola Filipa i njegove kceri: „U Aziji sahranjena su velika svetila, cija c e tela vaskrsnuti u poslednji dan, kada dode Gospod u slavi i projavi sve svete... takode i Filipa, jednoga od dvanaestorice, koji se upokoji u Jerapolju, obe njegove kceri koje su bile devstvenice, i još jednu kcer koju je rukovodio Duh Sveti i koja pociva u Efesu. I Jovan, koji je bio na grudima Gospodnjim, sveštenik, koji je nosio zlatnu plocicu 2 , mucenik i ucitelj, koji se upokoji u Efesu".

To je svedocanstvo o njihovom kraju. U dijalogu Gaja, koga smo vec spominjali, Prokl (protiv koga je Gaj pisao), kazuje o kraju Filipa i njegovih kceri: „U gradu Jerapolju živele su cetiri prorocice, kceri Filipove. Tu je njihova zajednicka grobnica...". Luka u Delima apostolskim pominje Filipove kceri: one su živele zajedno sa ocem u Kesariji Judejskoj, i bile su udostojene prorockog dara. Evo njegovih reci: „A sutradan izadosmo, Pavle i mi koji bijasmo sa njim, i udosmo u Kesariju; i ušavši u kucu Filipa jevandelista, koji beše jedan od sedam dakona, ostasmo kod njega. I ovaj imaše cetiri kceri devojke koje proricahu" (Dela ap. 21, 8-9).

Izložili smo svedocenja, prema onome šta je došlo do nas, o apostolima, apostolskim vremenima i sveštenim knjigama koje su nam oni ostavili. Takode i o knjigama koje su osporavane ali se citaju u vecini crkvi, a takode i o lažnim knjigama, koje su daleko od istinske vere. Sada cemo preci na kazivanja o dogadajima koji su usledili.

1. Polikarp - episkop Efesa. Predsedava saborom episkopa Male Azije, održanom u Efesu 196. godine. Viktor - episkop Rima (190-202. godina).

2. ?eta??? - deo prvosveštenicke odežde.

32. glava

O tome kakvom je mucenickom smrcu stradao Simeon, episkop Jerusalima

Posle Nerona i Domicijana, u vreme imperatora cije vreme sada opisujemo 1 , poceše sve veca i veca gonjenja na hrišcane. U takvom gonjenju, kako kazuju, mucenicki je postradao i Simeon, sin Kleope, koji je bio drugi episkop crkve u Jerusalimu. O tome govori i Egezip, od koga smo i ranije uzimali mnoga svedocenja. On (Egezip) govori da je Simeon optužen od strane nekih jeretika, a zatim je uhvacen i stavljen na razne muke. Mucenje je trajalo nekoliko dana, a njegova izdržljivost ražestila je sudiju i one koji behu sa njim, pa su odlucili da ga ubiju. Ali, evo šta kazuje sam pisac: „Neki od jeretika optužiše Simeona, sina Kleope, rekavši da je on hrišcanin i potomak Davidov. Zbog toga je on i postradao, u 120 godini, u vreme imperatora Trajana i konzula Atika..." 2 .

On kazuje da kada je bilo traganje za potomcima judejskih careva, da su to optužitelji videli kao zgodnu priliku (za potkazivanje hrišcana). Moguce je zakljuciti da je Simeon bio jedan od onih koji je licno video i slušao Gospoda, a kao potvrda toga navodi se njegova starost i spomen o Mariji, ženi Kleope (Jn. 19, 25). Taj Simeon bio je njegov sin. Pisac govori da potomci Jude, jednog od brace Spasitelja, takode doživeše doba tog vladara. O tome, kako su oni ispovedali veru u Hrista u vreme Domicijana, vec smo govorili. Dalje on (Egezip) kazuje: „Oni staju na celo crkve ili kao rodaci Gospoda ili zbog toga što se ne ustežu ispovedati svoju veru. Crkva je bila u miru do vremena Trajana, do vremena kada je sin Kleope, Simeon, oklevetan od strane jeretika i doveden pred sud. Mucen je nekoliko dana, i sve je zadivio svojim nepokolebljivim ispovedanjem Hrista... Konzul je postavio pitanje kako to da starac od sto i dvadeset godina podnosi sve te muke. A onda zapovediše da bude raspet na krstu...". Dalje taj isti pisac, izlažuci njemu savremene dogadaje, govori da je do tog vremena Crkva bila cista kao neporocna devstvenica, a da oni koji su nastojali da naruše tu cistotu, ni jednoga trena nisu mirovali 3 . Kada je sveti apostolski lik okoncavao svoj život na ovaj ili onaj nacin, i kada nestade pokolenja koje je svojim ušima slušalo glas Božanstvene premudrosti, tada se pod uticajem lažnih ucitelja, uciniše mnoge smutnje. I kako ne ostade u životu niko od apostola, oni (jeretici) izadoše u otvoren napad propovedajuci ono što je strano istini.

1. Ovakva gonjenja na hrišcane imala su kao izgovor to da hrišcani preziru bogove neznabožaca, te su kao takvi bili posmatrani kao neznabošci. Uz to, uvecanje broja hrišcana nanosilo je štetu žrecevima i onima koji su gradili (pravili) idole.

2. 107. godina.

3. Ovo Egeziiovo svedocenje Jevsevije najverovatnije irimenjuje na crkvu u Jerusalimu, a ne na crkvu uopšte.

33. Glava

O tome da je Trajan zabranio zlostavljanje hrišcana

U to vreme mnoga mesta je zahvatilo veliko gonjenje na hrišcane da je Plinije Sekund 1 , najpoznatiji medu namesnicima, uznemiren velikim brojem mucenika, pisao je imperatoru o ljudima koji su ginuli zbog vere 2 . Tu je naglasio da niko od njih nije mogao biti optužen zbog nekog necašca ili protivzakonitosti. On dalje kazuje: „Ustavši u zoru, oni pevaju Hristu kao Bogu. Zabranjuju preljube, ubistva i ciniti bilo kakve slicne stvari. U svemu postupaju po zakonima..." 3 . Na to je Trajan izdao ukaz da se obustavi hajka na hrišcane, a da se kazne oni koji nasrnu na njih 4 . Strahotno gonjenje se donekle smiri, ali ništa nije zaustavljalo ljude koji su želeli da nam naude. U nekim mestima zla su smišljali obicni ljudi, dok je u drugim mestima to cinila tamošnja vlast. Nije bilo javnih progona ali su nastavljena ona po provincijama i mnogi su mucenicki stradavali zbog vere. Kazivanje o tome preuzeto je iz latinske apologije Tertulijana, o kome smo vec govorili, koja u prevodu ovako glasi: „Uostalom, mi smo shvatili da je bilo zabranjeno da se traga za nama. Plinije Sekund, upravitelj provincije, osudivao je hrišcane i lišavao ih gradanskog prava. Smucen njihovim mnoštvom, on je pisao imperatoru, napominjuci da ne nalazi nikakvu krivicu na njima osim što ne žele da se klanjaju idolima. On tu napominje da se oni okupljaju u zoru, da pevaju himne Hristu, slaveci Ga kao Boga i da cuvaju svoje ucenje, da zabranjuju ubistva, preljube, bogacenje. Trajan je odgovorio da ne treba proganjati hrišcane..." 5

1. Plinije Sekund (Mladi) 61/62 - 111/113. godina - rimski državnik, filosof, literata. Od 111. godine pa do kraja života - imperatorski legat (namesnik) za provincije u Maloj Aziji.

2. Plinije Sekund Mladi upravljao je Vitinijom. Za o v o pismo, napisano Trajanu, jedni kazuju da je nastalo 104. a drugi 111. Godine. Ono se nalazi u zborniku njegovih pisama (10. Glava). Tije i Trajanova odluka. Epist . 98.

3. „Pisma Plinija Mladeg", X , 96, Moskva, 1984.

4. Or. cit, X , 97.

5. Tertulijan, „Alologija", II , 6.

34.  Glava

O tome da je Evarest bio cetvrti starešina crkve u Rimu

 

Trece godine vladavine pomenutog imperatora, upokoji se episkop Kliment Rimski, predavši svoju službu Evarestu 1 .

1. Evarest - episkop Rima (100-109. godina).

35.  glava

O tome daje Just bio treci episkop crkve u Jeruslimu

Posle smrti Simeona, koju smo opisali, episkop u Jerusalimu postaje Just, poreklom Jevrejin 1 . U to vreme bilo je mnogo onih iz obrezanja koji poverovaše u Hrusta, a Just beše jedan od njih.

1. Just - episkop Jerusalima (107-111. godina).

36.  Glava

O Ignjatiju i njegovim delima

Tada je u Aziji bio poznat Polikarp, sabesednik apostola, koji je postavljen za episkop crkve u Smirni, od onih koji su videli i služili Gospoda. Takode su poznati i njegovi savremenici: Papije, episkop Jerapolja, covek svestrano izucen i poznavalac Svetog Pisma 1 , Ignjatije, mnogima i do sada slavljen, drugi posle Petra episkop u Antiohiji 2 . Kazuju da je on poslat iz Sirije u Rim i predat na rastrgnuce zverima zbog propovedanja vere u Hrista. Prolazeci Azijom, pod pratnjom straže, u gradovima gde su se zaustavljali, krepio je besedama hrišcane, neprekidno ih upozoravajuci da se cuvaju jeretika i da se drže apostolskog predanja. Takode je pisao i poslanice na tom putu. U Smirnu, gde se nalazio Polikarp, on je napisao poslanicu hrišcanima u Efesu, pominjuci njenog pastira - Onosima. Zatim jednu poslanicu šalje onima u Magneziji, na Meandru (gde spominje episkopa Damasa), i još jednu u Trali, gde je, po njegovim recima, upravljao Polibije 3 . Pisao je Ignjatije i crkvi u Rimu, moleci da mu ne staju na put da strada mucenickom smrcu. Potrebno je navesti kratku napomenu kao potvrdu onome šta je receno: „Od Sirije do Rima borim se sa zverovima (1. Kor. 15, 32), po suvu i po moru, nocu i danju, okovan od deset leoparda, a to je ceta vojnika, koji i kad im se cini dobro, bivaju još gori. Ali se u njihovim nepravdama još više ucim, no time se necu opravdati. Vrlo sam željan zverovima koji su za mene pripremljeni i molim se da mi se spremni nadu; ja cu ih i podstaknuti da me brzo pojedu, a ne kao što se nekih (hrišcana) iz bojazni nisu ni dotakli. Ako li pak oni sami ne budu hteli, ja cu ih primorati. Oprostite mi, ja znam šta mi je korisno. sada zapocinjem biti ucenik (Hristov). Neka mi ništa od vidljivoga i nevidljivoga (Kol. 1, 16) ne zadrži da Isusa Hrista zadobijem. Oganj i krst (raspinjanje), copori zverova, kasapljenja, cerecenja, drobljenja kostiju, odsecanje udova, mlevenje celoga tela, zle muke davolove, neka (sve to) dode na mene, samo da Isusa Hrista zadobijem. Ništa mi nece koristiti zadovoljstva (ovoga) sveta, niti carstva ovoga veka. Bolje mi je umreti (1. Kor. 9, 15) u Hristu Isusu, nego da carujem nad krajevima zemaljskim. Njega tražim - za nas Umrloga. Njega želim - za nas Vaskrsloga (2. Kor. 5, 15). A tek mi prestoji radanje. Oprostite mi, braco, nemojte me spreciti da živim, nemojte želeti da umrem..." 4 . Tako je on pisao pomenutim crkvama. Nalazeci se iza predela Sirije, Ignjatije je pisao iz Troade žiteljima Filadelfije, a takode i u Smirnu - crkvi ali i njenom predstojatelju Polikarpu. Znajuci ga kao apostolskog muža, i da je dobri i istiniti pastir, on ga moli da se revnosno stara i o njegovoj (antiohijskoj) pastvi. On u pismu hrišcanima iz Smirne govori o Hristu (ne znam odakle je preuzeo ta svedocenja) 5 : „Jer ja Njega (Hrista) u po vaskrsenju poznajem u telu i sa verom takvoga. I kad je došao ucenicima koji su bili sa Petrom, rekao je: „Dohvatite, opipajte me, i vidite da nisam bestelesni demon" 6 . O njegovom muceništvu kazuje i Irinej. Pominjuci Ignjatijeve poslanice, on kaže: „I kako kaza jedan naš covek, osuden za ispovedanje Boga na rastrgnuce zverima: „Pšenica sam Božija, i meljem se zubima zverova, da se nadem cisti hleb Hristu". Ignjatija pominje i Polikarp u svojoj poslanici Rimljanima 7 : „Molim sve vas da budete poslušni i koliko može biti strpljivi, ugledavši se na blaženog Ignjatija, Rufa i Zosima... Pisali ste mi i vi i Ignjatije, da se po kom putniku pošalju vaše poslanice u Siriju. Cim se nade prilika, ispunicu vašu želju bilo da ih donesem sa sobom, bilo da ih pošaljem po drugome. Eto uz ovu našu poslanicu šaljemo vam Ignjatijevu poslanicu, koju je na vas uputio, tako i ostale što su u našim rukama. U njima cete naci što je od velike koristi za vas...". To su svedocenja o Ignjatiju. Njegov prejemnik bio je Erot (Iros) 8 .

1. Ovih reci nema u svim prepisima Jevsevijeve Istorije. A sudeci po onome šta govori Jevsevije za Papija na kraju svoje knjige, može se uzeti da je pomenuti dodatak napomena nekog od kasnijih prepisivaca.

2. Sveštenomucenik Ignjatije Bogonosac, episkop Antiohije (67-107. godina). Sacuvano je sedam njegovih poslanica. Pogl. „Ranohrišcanski oci Crkve", 101-144.

3. Onosim - episkop Efesa (kraj I veka). Sveti Ignjatije ga opisuje kao coveka prepunog ljubavi.

Damas - episkop Magnezije. Ignjatije ga opisuje kao bogodostojnog coveka i poziva hrišcane tog mesta da se povinuju svome episkopu ne obracajuci pažnju što je rec o mladom coveku.

Polibije - episkop Trakilije. Sreo se sa svetim Ignjatijem u Smirni. Osnovna tema poslanice Tralijancima je suprostavljanje gnostickoj jeresi.

Magnezija i Tralija to su dva mesta u oblasti Karije na jugoistoku Male Azije. Bile su dve Magnezije: jedna na reci Meandri, a druga u Lidiji, uz Goru Sinilusa.

4. Sveti Ignjatije Bogonosac, „Poslanica Rimljanima", 5, 6.

5. Ove reci su veoma slicne onima koje kazuje Luka (24, 30), i nalaze se u fragmentima Jevrejskog Jevandelja i tzv. Petrovoj propovedi.

6. Sveti Ignjatije Bogonosac, „Poslanica Smirnjanima", 3.

7. Ova poslanica je sacuvana. Reci koje navodi Jevsevije nalaze se u 10. i 13. Glavi.

8. Prejemnik svetog Ignjatija nije bio Erot nego Geron (107-130. godina). Posle njega za episkopa Antiohije postavljen je Kornilij (130-144. godina), pa tek onda Erot (144-169. godina).

37. glava

O jevandelistima koji u to vreme behu na glasu 1

Medu znamenitim ljudima tog doba bio je i Kodrat 2 , koji se kao i Filipove kceri, odlikovao darom proroštva. Poznati su i drugi njegovi sa vremenici, niz muževa koji je došao kao smena apostola. Dostojni ucenici takvih muževa, nastavili su da ustrojavaju crkve, cije su osnove položili apostoli. Oni su išli sve dalje i širom sveta su sejali spasiteljno seme Carstva nebeskog. Mnogi od tadašnjih ucenika, ciju je dušu ispunila rec Božija, ispunjavali su pre svega spasiteljnu zapovest da razdaju svoj imetak sirotinji, a zatim da krenu da ispune delo jevandelista, propovedajuci rec onima koji je još nisu culi. Osnivajuci crkve, postavljali su druge za pastire, a sami su nastavljali dalje, u druge predele da bi i tamošnje ljude upoznali sa Hristom. Mnoštvo cuda ucinjeno je tada silom Duha Božijeg. Mi ne možemo po imenima nabrojati sve apostolske prejemnike, koji su postali pastiri i jevandelisti Crkve po celome svetu. Pominjemo samo one koji se spominju u spisima koji su do danas sacuvani.

1. Jevsevije zacelo ne misli na Hristove ucenike, koji su vec poznati kao jevandelisti, niti na one pastire koje su postavili apostoli po raznim mestima hrišcanskog sveta. Nego misli na propovednike Jevandelja koji proneše Hristovu nauku onamo gde još ne dode svetlost Hristova, dakle medu neznabožacke narode. Uporediti sa Poslanicom Efescima (4, 11), gde sam apostol razlikuje jevandeliste od apostola i pastira.

2. Apostol Kodrat - jedan od Sedamdesetorice apostola. Po svedocanstvu blaž. Jeronima, bio je apostolski ucenik. Episkop Atine. 126. godine napisao je apo logiju u zaštitu hrišcanstva, cije odlomke navodi Jevsevije u Istoriji (4, 3). O Kodratu: ep. Filaret Cernigovski, „Istorijsko ucenje o ocima Crkve", I tom, Petrograd, 1882, str. 39 /na ruskom/).

38.

Glava O Klimentovoj Poslanici i o spisima koji mu se pripisuju

K njima pripada 1  i Ignjatije, pomenut u Poslanicama i Kliment koji je poslanice uputio crkvama u Korintu i Rimu. Tu se navodi mnoštvo misli iz Poslanice Jevrejima; nešto je navedeno doslovno, tako da to potvrduje da ta poslanica nije nešto novo. Zbog toga, on pribrojava tu poslanicu delima apostola. Pavle je pisao Jevrejima na rodnom jeziku, i jedni govore da je jevandelista Luka, a drugi da je sam Kliment, tu poslanicu preveo na grcki. Cini nam se da je ova druga pretpostavka pri-hvatljivija, kako po jeziku iz Klimentove Poslanice a tako i zbog nevelike razlike u mislima koje susrecemo u oba spisa. Potrebno je znati da Klimentu pripisuju i drugu poslanicu, ali mi znamo da je od ranije mnogi ne priznaju. Takode, od nedavno njemu pripisuju i opširni dijalog Petra sa Apijonom. Niko od drevnih ne kazuje o tome. I tako, receno je o autenticnim Poslanicama Klimenta kao i o Poslanicama Ignjatija i Polikarpa.

1. Pocetak ove glave sadrži u sebi produžetak one misli kojom je okoncana prethodna glava.

39. glava

Šta je pisao Papije

Papiji pripisuju pet knjiga pod naslovom „Tumacenje reci Gospodnjih". O njima, kao o njegovim spisima, govori Irinej: „Papija, koji je slušao Jovana, drug Polikarpov, jedan od drevnih hrišcana, posvedocio je sve to i pismeno u cetvrtoj od pet knjiga koje je napisao..." 1 . Tako govori Irinej. Sam Papije, u predgovoru svog dela, ne kazuje za sa sebe da je video i slušao svete apostole, nego da su ga sa verom upoznali ljudi koji su znali apostole. Evo šta on piše: „Ja ne kasnim u potvrdi istine i želim da dopunim svoja tumacenja onim sa cime sam se ja dobro naucio od staraca i što sam dobro zapamtio. Ja sam sa divljenjem slušao te dobrorecite ucitelje koji su kazivali o Istini. Nisam slušao one koji ponavljaju nekakve ljudske mudrosti, nego one koji su kazivali o veri o kojoj ih nauci sam Gospod. Tada sam ih pitao i o tome šta je govorio Andrej, šta je govorio Petar, šta Toma, šta Filip i Jakov, Matej, Jovan ili neko drugi od apostola Gospodnjih. Takode sam slušao i ono što je govorio Aristion i prezviter Jovan 2 , takode ucenici Gospodnji. Razumeo sam da ce mi te reci i te knjige biti od koristi...". Potrebno je obratiti pažnju da Papije pominje dva coveka koji imaju ime Jovan: jedan koji je vec spomenut sa Petrom, Jakovom, Matejem i ostalim apostolima, i to je bez sumnje jevandelista Jovan; i drugog Jovana, koga takode povezuje sa apostolima, pominjuci pri tom i Aristiona, s tim što tog Jovana naziva prezviterom. Istinitost tog svedocenja potvrduje se time da su u Aziji dva coveka nazivali tim imenom, a u Efesu i danas postoje dve grobnice od kojih se svaka zove Jovanovim imenom. Na to je potrebno obratiti pažnju jer ako onaj Jovan koji je imao videnje nije autor Otkrivenja, onda je autor te knjige onaj drugi (Jovan). Papije o kome smo govorili, priznaje da je on apostolske reci slušao od ljudi sa kojima se susretao, a Aristiona i prezvitera Jovana video je svojim ocima. On ih cesto pominje u svojim spisima, kako po imenu, a takode i time što navodi njihove reci.

Tome je potrebno pridodati i još neke Papijine reci, u kojima on kazuje o nekim cudima za koja je saznao iz predanja. Vec smo govorili da je apostol Filip, zajedno sa kcerima živeo u Jerapolju, a sada cemo reci o tome kako je Papije (njihov savremenik), rekao o zadivljujucoj istoriji, koju je cuo od Filipovih kceri o vaskrsenju mrtvog coveka, što se tada dogodilo, i o cudu sa Justom, po nadimku Varnava, koji popi otrov, a po milosti Gospodnjoj, od toga mu ništa ne bi. Tog Justa, posle vaznasenja Gospodnjeg, sveti apostoli zajedno sa Matejom postaviše na izbor ko od njih dvojice da bude izabran umesto izdajnika Jude. U Delima je to ovako opisano: „I postaviše dvojicu: Josifa zvanog Varsavu, koji bi nazvan Just, i Matiju..." (Dela ap. 1,2,3) 3 .

On je zabeležio i druta kazivanja koja su došla do njega kroz usmeno predanje. Medu njima su i neke price o Spasitelju koje su poput basni. Tako, na primer, on govori da ce posle vaskrsenja mrtvih nastupiti hiljadugodišnje telesno Carstvo Hristovo na zemlji. Mislim da je on loše protumacio reci apostola, i da nije razumeo njihov tajanstveni smisao zbog siromašnog poimanja svog uma. To se može videti i iz njegovih knjiga, mada vecina crkvenih pisaca koji su bili posle njega, uvažavaju te spise kao drevne i važne. Medu njima je i Irinej.

On u svojoj knjizi kazuje i o drugim recima Gospodnjim, sacuvanim kroz predanje pomenutog Aristovula i prezvitera Jovana. Znatiželjni neka nadu te knjige i neka ih procitaju, a mi cemo spomenuti ono šta prezviter Jovan govori o jevandelisti Marku: „Marko je bio Petrov prevodilac. On je tacno zapisao sve što je zapamtio od onoga šta je rekao i ucinio Gospod, ali ne po poretku pošto sam nije slušao Gospoda i nije išao za Njim. Docnije je on pratio Petra... Marko nigde nije pogrešio, zapisujuci sve onako kako je zapamtio. Nastojao je da ne propusti ništa...

Tako govori Papija o Marku. O Mateju on kaže sledece: „Matej je zapisao Isusove besede na jevrejskom (jeziku), i prevodio ih je onako kako

je mogao...".

On se koristi prvom Jovanovom Poslanicom, a takode i Petrovom; govori i o ženi koju su optužili pred Gospodom zbog mnogih grehova. To kazivanje se nalazi u Jevrejskom Jevandelju.

Smatrao sam za neophodno da i to spomenem.

1. Irinej Lionski, „Protiv jeresi", V , 33, 4.

2. Aristion - ucenik Gospodnji, episkop Smirne.

Prezviter Jovan - ucenik apostola. Kazivanje o njemu sacuvano je samo kroz fragmente Papijevog dela koje navodi Jevsevije. Po mišljenju niza protestantskih istoricara, prezviter Jovan je autor Jevandelja, Poslanica i Otkrivenja, koja su sacuvana pod imenom svetog Jovana Bogoslova. Ova hipoteza nije dobila širu rasprostranjenost jer protivreci predanju Crkve i naucno je neosnovana.

3. Apostol Just - jedan od Sedamdesetorice apostola. Episkop Elefteropolja. Mucenicki postradao.

prethodni naredni