Biblijska Konferencija 1919. godine
Sedamdeset
godina ranije, i samo četiri godine nakon smrti g-đe Elen Vajt, adventistička zajednica je okupila svoje rukovodeće ljude –
teologe, izdavače i naučnike da donesu zajedničku,
svima prihvatljivu odluku o neospornosti propovedanja E.G.Vajt.
Sastali su se u prostorijama svoje glavne crkve u Takoma Parku u Vašingtonu,
tokom svoje Biblijske Konferencije, koja je održana jula i avgusta
1919. godine. Na tim sastancima je učestvovalo preko pedeset ljudi,
među kojima su bili:
Arthur
G. Daniells, President of the General Conference, (predsednik
Generalne Konferencije)
G.
B. Thompson, Field Secretary of the General Conference, (sekretar)
W.
W. Prescott, Field Secretary of the General Conference, (sekretar)
C.
S. Longacre, Secretary of the Religious Liberty Association,
(sekretar)
F.
M. Wilcox, Editor of the Review and Herald, (urednik)
L.
L. Caviness, Associate Editor of the Review and Herald, (zamenik
urednika)
W.
E. Howell, Editor of the Christian Educator, (urednik)
A.
O. Tate, Editor of the Signs of the Times, (urednik)
M.
C. Wilcox, Book Editor for the Pacific Press, (urednik)
T.
M. French, Head of the School of Theology at Emmanuel Missionary
College (sada Andrews University),
(direktor teološke škole)
W.
H. Wakeham, Bible Teacher at Emmanuel Missionary College (sada
Andrews University), (profesor Biblije)
C.
M. Sorenson, History Teacher at Emmanuel Missionary College,
(profesor istorije)
M.
E. Kern, President of Foreign Mission Seminary (sada Columbia Union
College),
H.
C. Lacey, Religion Teacher at Foreign Mission Seminary, (profesor
religije)
C.
L. Taylor, Head of the Bible Department of Canadian Junior College,
(predsednik odseka za Bibliju)
J.
N. Anderson, Bible Teacher at Washington Foreign Mission Seminary,
(profesor Biblije)
W.
G. Wirth, Religion Teacher at Pacific Union College, (profesor
religije).
30. jula i 1. avgusta, posebna tema sastanka je bila Elen Vajt, kao
“Duh proroštva”. Prema zvaničnom zapisniku, čak jedanaest
puta za ta dva dana je od vrhovnih vođa adventističke zajednice
tražena merodavna odluka o njenom navodnom nadahnuću – i
svih jedanaest puta su oni izbegli da donesu odluku. Atmosfera sa
njihovog sastanka je prikazana kroz odlomak koji sledi.
Sporna pitanja sa Biblijske Konferencije
F. M. Wilcox: “Čini se da moramo da se
uhvatimo u koštac sa veoma delikatnim pitanjem, i uopšte ne bih
voleo da vidim kako se širi priča po našim školama da su
“Svedočanstva” (Elen Vajt) odbačena. Može doći do opasne
rea
kcije i ja sam veoma zabrinut. Ovde su pokrenuta takva pitanja,
da mogu lako da pretpostavim, da ako se ona pokrenu i po našim učionicama,
onda ćemo imati ozbiljnih problema! Verujem da ima zaista puno
pitanja koja moramo zadržati za sebe i o kojima ne treba da
raspravljam. … Ne mislim da je baš neophodno da damo odgovor na
svako pitanje koje nam postave. … Smatram da ako srušimo veru u
“Svedočanstva”, automatski rušimo veru u sam temelj našeg
rada. … I osim ako sa ovim pitanjima ne postupamo krajnje
diplomatski, smatram da ćemo imati ozbiljne probleme!” J.N. Anderson: “Pa možemo li da stavimo ta
pitanja na stranu i ostanemo iskreni prema sebi? I, s druge strane,
jesmo li bezbedni, ako to uradimo? Da li je dobro da pustimo naše
ljude da i dalje veruju u verbalnu inspiraciju “Svedočanstava”?
I ako tako budemo postupili, zar ne rizikujemo da jednog dana dođemo
u ozbiljnu krizu?” C. L. Taylor: “Mislim da smo napravili čitavo
brdo problema sa kojima se treba izboriti. … Ako moramo da stavimo
na stranu sve što je sestra Vajt govorila tumačeći istoriju …
zbog nepouzdanosti, pa da isto tako zbog nepouzdanosti stavimo na
stranu njeno izlaganje Sv. Pisma, onda je za mene jedini prirodan
zaključak, a verovatno i za sve druge, da je jednako nepouzdano i sve vezano za organizaciju,
panteizam, i svaku drugu temu kojom se ona (H. Vajt) bavila! Možda
ona i jeste govorila istinu, ali je mnogo bolje za nas da pronađemo
sve moguće istorijske podatke i da vidimo da li je zaista govorila
istinu, ili ne.” A. G. Daniells: “Smatram da se mnogo više štete
može naneti ako se tvrdi da su “Svedočanstava” verbalno
inspiraisana, nego kada bi se to tvrdilo za Bibliju.” M. E. Kern: “Pravo je pitanje, … kako možemo
da osećamo, verujemo i znamo da postoje nedoslednosti – da nešto
nije u redu, a da ipak i dalje verujemo da je “Duh proroštva” (Elen Vajt) bila nadahnuta? ... Pitanje je kako prezentovati ove
stvari ljudima?”
Ovo
su neka od pitanja sa kojima se hvatalo u koštac rukovodstvo
adventističke zajednice još 1919., samo četiri godine nakon smrti
g-đe E.Vajt. Njihova dilema je bila više nego jasna: kako da
priznamo da Elen Vajt nije bila verbalno inspiraisana – kako da
priznamo da je nepouzdana u svakoj oblasti, a opet – da zadržimo
veru ljudi u crkvu, u organizaciju i u njihove doktrine? A sa druge
strane, kako da mi, kao vođe koje znaju ovakve stvari o Elen Vajt,
nastavimo da ljude učimo starim adventističkim mitovima, a da opet
sačuvamo svoj integritet? I ako ipak nastavimo da širimo stari mit
o Elen Vajt, zar ne pripremamo našoj crkvi samo još veću krizu,
kada u budućnosti istina bude otkrivena? Odluka
adventističkog rukovodstva 1919. godine
Ovo
su bile sporne teme. A koji je bilo zaključak? Rukovodstvu
advent
ističke zajednice je bilo sasvim očigledno da je uticaj g-đe
Elen Vajt na članstvo ogroman, i da je suviše rizično davati bilo
kakvu zvaničnu izjavu koja će odbaciti njeno propovedanje.
Zaključka nije bilo... Predsedavajući
A. G. Daniells odlučio je da se zapisnik sa ove konferencije "zapečati" (sakrije od javnosti) za narednih pedeset
godina. Prevara je sakrivena i hiljade vernika je ostavljeno da
veruje u nju.
|