E.G.Vajt u pismu sinu piše sledeće:
"Prošlo je nekoliko dana nakon što sam
molila Gospoda da mi otkrije koje su moje obaveze. (Dakle,
Elen je tražila od Boga da joj otkrije obaveze) Tokom
noći sanjala sam da upravljam kočijama i sedim sa desne strane. Otac je bio u
kočijama, sedeo je sa moje leve strane. Bio je veoma bled, ali staložen i
miran. (E.Vajt je obicno koristila rec 'otac' kada je
govorila o svom mužu Džejmsu Vajtu, koji je umro 6. avgusta 1881. - samo pet
nedelja pre nego što je Elen Vajt napisala ovo pismo svome sinu 12. septembra
1881.) 'Zašto sam oče,' uzviknula
sam, 'tako srećna da budeš pored mene još jednom! Osećala sam se kao da je
deo mene preminuo. Oče, videla sam da si umro; videla sam te sahranjenog. Da li
mi se Gospod smilovao i dopustio da se ponovo vratiš meni i da radimo zajedno
kao što smo imali običaj?' On me pogledao veoma tužno. Rekao je, 'Gospod zna
šta je najbolje za tebe i za mene.' Veoma sam voleo ono što sam radio.
Pogrešili smo. Odgovarali smo na hitne pozive naše braće da prisustvujemo
važnim sastancima. Nismo imali srca da odbijemo. Ti sastanci su nas oboje
zamorili i više nego što smo bili svesni. Naša dobra braća su bila
zadovoljna, ali nisu razumela da smo na tim sastancima preuzeli na sebe veće
breme nego što u našim godinama možemo da ponesemo. Oni nikada neće znati
kako je taj dugotrajni napor uticao na nas. (Uočite da
u ovom "božanski inspirisanom" snu, Elen Vajt razgovara sa svojim
mrtvim mužem. Još gore od toga, mrtvi Džejms Vajt uzima za pravo da govori u
ime Božije i savetuje Elen o njenim obavezama...)
Da je hteo, Bog bi ih naterao da ponesu taj
teret koji smo mi nosili godinama. Bili smo veoma snažni, ali neprekidno opterećeni,
a naša braća su pogrešno procenila naše motive i ne shvatajući oslabila
dela naših srca. Pocinila sam greške od kojih je najveca bila što sam
dozvolila svojoj naklonosti Božijim ljudima da me vodi da preuzmem na sebe
obaveze koje su drugi trebali da nose. 'Sada ćeš, Helen, dobijati pozive kao i
ranije, sa molbama da prisustvuješ važnim sastancima, kao što je bilo u
prošlosti.' (Zapazite da ovde mrtvi Džejms Vajt proriče
budućnost svojoj ženi Elen, i savetuje je šta bi trebalo da uradi - ovaj
savet daje mrtav čovek u njenom snu!)
Ali prepusti te brige Bogu i ne odgovaraj na najvažnije pozive. Tvoj život
visi kao o koncu. Moraš se odmarati u miru, oslobođena svih uzbuđenja i svih
neprijatnih briga. Godinama smo bili u stanju da radimo veliki posao uz pomoć
naših pera, o temama koje su ljudima potrebne i koje smo rasvetlili i umeli da
im predstavimo, što drugi nisu mogli. Pogledao me je molećivo i rekao, 'Ti nećeš
biti nemarna prema ovim opomenama, zar ne, Helen?' Naš narod nikada neće znati
u kojim smo se slabostima mi trudili da mu služimo jer su naši životi bili
utkani u neprestani rad, ali Bog zna sve to. Ja žalim što sam se toliko
udubljivao i bespotrebno trudio u mnogim okolnostima, ne obraćajući pažnju na
zakonitosti života i zdravlja. Gospod nije zahtevao od nas da podnosimo tako
velike brige, a mnoga naša braća tako malo. (Upokojeni
Džejms sada daje Elen odličnu priliku da izgrdi 'braću' zbog izbegavanja
obaveza i zbog čega je navodno on iscrpljen do smrti) Mogli
smo da odemo na obalu Pacifika još ranije, i da svoje vreme i snagu posvetimo
pisanju. Da li ćeš to sada uraditi? Da li ćeš, kako ti se snaga bude vraćala,
uzeti pero i napisati ove stvari koje smo dugo planirali, i prestati da žuriš?
Postoji ozbiljno pitanje koje je ljudima potrebno rasvetliti. Neka to bude tvoj
prvi posao. Moraćeš donekle da se obraćaš ljudima, ali izbegavaj obaveze
koje su nas nekada mučile. (Savet upokojenog Džejmsa
je veoma jasan. On govori svojoj ženi šta da cini, a šta ne)
'Dakle Džejms,' rekla sam, 'ti ćeš ostati
sam mnom sada i radićemo zajedno zauvek.' (Na ovom
mestu Elen sklapa pakt sa svojim mrtvim mužem - on ce zauvek ostati uz nju, i
oni ce raditi zajedno! To je pakt sa mrtvim covekom! Ali najgore tek sledi...) On
je rekao, 'Ostao sam u Batl Kriku previše. Trebalo je da odem u Kaliforniju pre
više od godinu dana. Ali sam želeo da pomognem rad i organizacije u Batl
Kriku. Pogrešio sam. Tvoje srce je nežno. Ti ćeš biti sklona da ponoviš
iste greške koje sam i ja cinio. Tvoj život može biti koristan Božijem
cilju. O, te dragocene stvari koje koje mi je Gospod dao da iznesem pred ljude,
dragoceni dragulji svetlosti!' Tada sam se probudila. Ali je taj san izgledao
tako stvaran. Sada možeš videti i razumeti zašto ja ne osećam obavezu da
idem u Batl Krik sa ciljem da preuzmem obavaze na Generalnoj Konferenciji. Nemam
obavezu da budem na Generalnoj Konferenciji. Gospod mi ne dozvoljava. To je
dovoljno."
[Arthur White 'Ellen G. White, The Retirement Years', p.
161-162]
|